JA SAM IZBJEGLICA!

Danas je Dan izbjeglica. Ja sam morao da bježim. Da preživim.

Sjećam se da su me često zvali tako, izbjeglica, on je izbjeglica. Nije mi smetalo. Ponekad podrugljivo, ponekad sa dozom sažaljenja, zovnu me: Izbjeglice hajde lopte. Ili u razredu kada bi se nekome trebali predstaviti, Alen on je izbjeglica iz Bosne…

Koliko god da sam bio mali, znao sam uvijek da ignorišem i zaboravim stvari koje bi me boljele. Ne znam dali mi je Bog dao tu spospobnost da se čuvam. Izbjeglica kao ime, tako mi nije smetalo. Ali mi je bilo teško, biti to.

Ja sam i danas izbjeglica. Samo me tako ne zovu. I ja ću zauvijek biti izbjeglica, jer sam morao pobjeći, od svoje kuće, svoga grada, svoje rijeke, svog djetinjstva. Nikada više nijedno mjesto, nijedan grad, nijedno ništa nisam mogao nazvati svojim. Jer su me od mene davno otjerali.

Ja sam izbjeglica, da nisam ne bi me ni bilo. Bilo je proljeće kada sam u velikom kamionu crvene boje skriven u spavaćem dijelu kabine, drhtao držeći svoju sestru za ruku. Išli smo da preživimo. Kamion je vozio moj prvi komšija, autoprevoznik, Zdravko, Srbin. Zdravko je bio suprug najbolje prijateljice moje majke, znao je tada kada je odlučio da nas poveze da majku više nemam. Znala je to i njegova supruga koja je nijemo posmatrala kako je odvode, bez reakcije. Ja nisam znao. Čekao sam da se pojavi, a nije. Moju majku je ubio komšija Srbin Dragoja, a moj je život spasio komšija Srbin Zdravko. I mog brata su ubili ljudi koji su se zvali Srbi. I mog oca, I moje amidže, i moju strinu. Moj život je spasio, i život moje sestre Zdravko.

Ja sam izbjeglica, meni su uzeli sve. Često sam maštao šta bi se desilo da su me pustili da živim i da se ne zovem ovako. Da li bih naučio da sviram gitaru svog brata? Da li bih se prvi put ljubio na sastavcima Drine i Ćehotine? Da li bi naučio pecati? Šta bi bilo da nisu odlučili da nestane onaj razigrani dječak sa prašnjave fočanske ulice.

Nisam žalio za zidovima i crijepom svoje kuće, žao mi je bilo pogaženih lala i ruža iz avlije. Nisam žalio za spaljenim igračkama, biciklima, loptama, žalio sam za mirisima, riječima, pogledima. Pitao sam se, I više nego često, u svim tim gradovima u kojima sam živio, a nisam bio ja, zašto? Zašto neko ubije ružu? Zašto neko ubije nečiju majku? I žašto neko, nekog spasi? Ima li to veze sa imenima. Mene je ubio Dragoja, a spasio Zdravko.

Pitali su me često, kako si im oprostio? Nisam im oprostio.

Pitali su me često, kako si normalan? Nisam normalan.

Ja odavno nisam ja, izbjegao sam da me nema ali ipak ne postojim. Ja sam izbjeglica od svega što većina ne razumije. Ja sam onda kada sam izbjegao od smrti, izbjegao i od mržnje, izbjegao od nacionalizma, izbjegao od materijalizma.

Ja nisam nikad više mrzio, jer mržnja ubija i nema ime, meni ne znači kako se zoveš, nego kakav si, ubijaš li ili spašavaš, meni ne znači skupi trosjed i fotelja, jer ja odavno nemam svoju kuću.

Danas je dan izbjeglica, sve one djece i onih ljudi koje je neko natjerao da prestanu da budu što jesu. Svih onih koji su morali pobjeći od zla i od sebe.

Alen Altoka


Odlukom Generalne skupštine UN-a iz 2001. godine, 20. juni proglašen je Svjetskim danom izbjeglica koji se obilježava u cijelom svijetu. Međutim, više od 45 miliona ljudi širom svijeta je i dalje suočeno sa problemom i izazovima prisilnog napuštanja svojih domova i izbjegličkog života.

Podsjećamo da je u toku rata u Bosni i Hercegovini oko 2,2 milijuna građana tražilo utočište u zemljama regije i širom svijeta, dok ih je oko 98.000 još uvijek interno raseljeno unutar zemlje.

Pripremio - Mirsad Čukle

Rate this item
(0 votes)