ESAD BAJIĆ: Mi ratni i poratni...

FOTO: E.B., FB FOTO: E.B., FB

Ljutnemo se, ponekad, zbog nedovoljnog razumijevanja, mi ratni i mi poratni.

Prigovori se tu štošta s pravom i bez prava. Te rat je davno završio treba se okrenuti budućnosti, te ovo, te ono. Jedno od pitanja koje se često spominje jeste šta borci više traže dvadeset i kusur godina nakon rata i zašto to nisu tražili odmah?

Valja razumijeti jednu istinu. Nijedan pravi borac nije niti će, ikada tražio niti tražiti da mu se plati za ono što je činio za svoju državu. Svetinje nikad nisu bile na prodaju pa nije ni ova. No, svetinje su se uvijek branile i imetkom i životom. Razmišlja li iko danas da borci u suštini traže zaštitu svetinja? Svetinju države, pravde, ponosa, časti... I bunt koji u zadnje vrijeme gori među borcima prije svega počiva na želji da se svetinje borbe zaštite, izdignu na dovoljno počasan položaj, iznad mnogih novoosmišljenih položaja u našem društvu koji traže da se štuju i da se pred njima klanja a veličina im nije usporediva s veličinom jednog a kamo li stotina dana i noći u rovu, akcija, odbačenih napada, teških trauma, ranjavanja, psihofizičkih napora koje su prošli mnogi borci. Danas se pišu naknade za crne i bijele hljebove, odvojeni život, ovo-ono. Isplaćuju se enorme količine novca za te neke okolnosti koje su svakom borcu smiješne spram onih koje je on proživio, a kad borac zatraži neko svoje pravo odgovori se da nema novca u budžetu.

Borci to ranije nisu tražili jer nisu vjerovali da će biti zaboravljeni, obespravljeni, da će neko preskačući temelje na kojima je izgrađena i opstala ova država zidati krajnje bezobrazne spratove, norme, sisteme u kojima će većina njih, boraca, biti obespravljena, zakinuta dok će mnoge druge novoformirane kategorije društva na lahak način, blizak običnoj otimačini, kreirati poprilična blagostanja koja će iz dana u dan urušavati životni standard boraca i njihovih porodica.

I prigovorit će se borcu: Kako ga nije stid da traži nešto za taj sveti čin odbrane domovine? Prigovorit će se glasno i s više mjesta kako on jadan ne bi uspio pod tim prigovorima sabrati dva i dva i iste upitat je li njih stid za ono što rade?
A, da, nema koristi to pitati. Stid i svetost su rezervisani samo za borce. Poslije rata to više nisu operativne kategorije morala. Danas pitati nekog je li ga stid izaziva podsmjeh.

I tako prođošmo put od: „Samo nek se ne puca“ do „Bože zdravlja i sreće“.
Put na kojem su utihnuli osmijesi a apoteke i kladionice rade punom parom. U prve idemo po zdravlje u druge po sreću.

Dva leksilijuma da me ne nosa i jedan tiket da se imam čemu nadati.

Vrati mi mogućnost da radim i sutra primim platu, da kad je primim mogu platiti račune i osnovne potrebe za život od mjesec dana i nikad nećeš čuti borca da te za nešto proziva. Pruži mu šansu da se bori, a da mu borba unaprijed nije osuđena na neuspjeh.

Nije lahka ona teška, preteška rečenica koja se otme s usana boraca u zadnje vrijeme: Da Bog da opet zapucalo! Nije lahka jer je borci ne govore kao spremnost da ponovo brane ovu državu nego iz nemoći i srdžbe da ovi koji danas u našem društvu gube osjećaje realnosti osjete dio straha, boli, tegobe koje borci nose u svojim glavama, besanim noćima i teškim noćnim morama gledajući kako ovi prvi nisu u stanju zaštiti u ratu krvavo sačuvane tekovine.

Ne daj Bože da zapuca - al ako zapuca, ja je opet nijetim braniti, ne da bih zaštitio nečije visoke položaje, veleljepne vile i stanove, vozne parkove i lagodan život, nego da bih zaštitio svetinju vjere i zemlje, njenu mladost i nejač, njen nam i ponos i svoje ljudsko dostojanstvo.
Dostojanstvo, da. U riječniku starih izraza stoji odmah poslije riječi dobrobit.

Preneseno sa FB profila Esada Bajića.

Novikonjic.ba

Rate this item
(4 votes)