INTERVJU Darko Cvijetić: Sentimentalizmom se neprekidno zamjenjuje tragizam, i zato nemate velike umjetnosti

Krajem godine, izdavačka kuća Buybook je objavila roman „Schindlerov lift“, Darka Cvijetića.

I prije nego što se našao na policama, roman je privukao pažnju.

Može li se u dva nebodera smjestiti ukupna tragedija Bosne i Hercegovine? Može, i Darko Cvijetić nam svjedoči o tome, potvrđujući da o užasu koji smo imali/e sreću preživjeti i čije posljedice živimo, mogu i trebaju pisati samo najbolji.“- pita se, pa odgovara urednica Kristina Ljevak.

Sa Darkom Cvijetićem o ratu, ljubavi, ljepoti, pozorištu i jeziku.

Razgovarala: Vanja Šunjić

Kako je u gradu poput Prijedora biti veliki umjetnik, pjesnik, redatelj i dramaturg i otvarati neugodne teme za taj grad poput onih o logorima, genocidu, zločinima? Koja od ovih uloga Vas najviše upotpunjuje? Ponekad imam osjećaj da Vi živite ono o čemu je Kiš svojevremeno pisao.

Pjesnik radi svoj posao. Ošumljava slike sjećanja naknadnim zvukovima, pokušava zadržati barem vremenom prosijano. Nekako mislim da su sve teme neugodne, i svako otvaranje teme dogođenog jest svojevrsna trauma i put u višeslojnost. Prevashodno kao pjesnik pratim put koji je Kiš prokrčio, tako da se ponekad i meni čini kao da me Danilo zapravo zapisuje, pa sam kao krik Hane Kžiševske, zakrkljan u vodi…

Kad Vas pitaju ko ste i čime se bavite, kažete da ste vrtlar. Prvo sam se pitala zašto baš vrtlar, ali sam onda shvatila da se iza Vašeg stvaralaštva krije toliko rada, rudarenje, kopanje, istraživanje…

Nacisti su vrtlare često koristili kao metaforu za etničko čišćenje. Njihovi vrtlari su uklanjali “korov” i nepoćudne elemente kako bi ostavljali dovoljno vazduha, sunca, vode i svega onim “pravima”, kako ih ovi ne bi gušili. U Vašem slučaju, vi ste vrtlar koji vodi drugačiju borbu, koji ponovo sadi tu klicu raznolikosti i želi da je održi.

U mojem svijetu Vrtlarenje je višestruk pojam i grana se u nekoliko značenja – počevši od ovog koji navodite, rudarenje, prekopavanje, istraživanje, ali i sadnja, pljevljenje, obrađivanje, potraga za rijetkom vrstom riječi, pa je čuvati, zagrijavati joj zemlju…Klica je ključna riječ, kao i brinjenje za nju, za isklijavanje, njegovanje svijeta u povoju. Na drugoj strani, vrtlarenje ima putrefakcijsku snagu razaranja i truljenja e da bi se ponovno vraćalo, i na neki način vrtlarenje jest ispraćaj truležnog koliko i briga za klicu svijeta.

Kroz Vaš opus se bavite konstruktima ličnosti i urušavanju ljudskih struktura, o pojavljivanju i raskrinkavanju dobrote; tvrdeći da su teme i motivi izabrali Vas, a ne Vi njih. „Bol je natjerala jezik da progovori.“

Da, duboko mislim da jest tako. Da sam od teme/tame odabran, obzirom da sam usred nje. Konstrukti ljudi i svijeta čijem urušavanju prisustvujemo već trideset godina, navode na pomisao o konstanti zla u čovjeku, koja je samoubojstvena. Bol može poput mraza onesposobiti jezik, ali može ga i pritisnuti do progovora baš zbog nagomilane šutnje.

Jedan ste od prvih koji je progovorio o stradanju nesrpskog stanovništa u Prijedoru. Kakva je to bila odluka i jeste li imali problema zbog nje?

Govorim i pišem o stradanju Čovjeka, progonjenog, poniženog, izvrijeđanog, tučenog, prebijanog, samog, bolesnog, uplakanog, i nikada tu nisam vidio nacijom ili vjerom ili bojom kože obilježenog Čovjeka. Uvijek samo napušteno biće bez ljudske ljubavi. Zagrlite uplakanog, utješite staricu…Tu imate samo problem sa sobom. Adorno je svašta rekao. Pa i da mrzi jazz (džez) jer je to primitivna muzika za primitivne. Možda je nebeska pravda da bude obilježen tim Auschwitz – pitanjem. Da, i jazz je moguć nakon Adorna. Nitko ne može privoljeti nekog na suočavanje s prošlošću. Pogledajte to isto pitanje u gotovo svim postsovjetskim zemljama i vidjet ćete da je duboko u prirodi čovjeka da svoju prošlost otvori tek kada alzhajmerovski shvati da nema budućnosti, kada dođe do zida. Umjetnost ne liječi, ne pomaže i ne olakšava, upravo suprotno – umjetnost načinje ranu, povezuje u svojoj mudrosti sve sa svime, i tjera nas na dublje viđenje stvari. Zato je ima tako malo. Ponovimo, sentimentalizmom se neprekidno zamjenjuje tragizam, i zato nemate velike umjetnosti. Sve to znamo od Konstantinovića, ali nitko ne čita ništa. Pa možete li zamisliti Ivu Andrića u šetnji Andrićgradom….Ja mislim da bi skočio s mosta ne vadeći ruke iz džepova.

Theodor Adorno kaže da nakon Aušvica nema poezije. Vaš rad to demantuje.
Živimo u eri izama; sve je više fašizma, šovinizma, sexizma… kako se boriti protiv toga? Sve te riječi olako koristimo i baratamo njima, a s druge strane „ljubav“, „oprost“… su zapostavljeni termini koje ne umijemo koristiti. Je li jezik posljedica, ili oružje?

Jezik je posljedica svojih govornika. Sada ne možete čuti nikoga da govori a da u tri rečenice dvaput ne kaže „znači“…..Ta poštapalica je vrlo znakovita, i upotrebljavaju je od Varaždina do Vranja. Kao da njome želite pojasniti što govorite – znači ovo, znači ono….Slušajte ljude kako govore, poslušajte šta oni misle da je muzika. Adorno bi zaplakao….jer jezik jest oružje.

Koliko smo danas spremni suočiti se sa sobom, poštovati drugoga i drugačijega? Tvrdite da bez velikog uznemirenja nema pomirenja. Da li smo dovoljno uznemireni?

Bez velikog uznemirenja, nema pomirenja, govorio je Camus. Očito nismo još uznemireni. Sve nas je manje, mirimo se po njemačkim bolničkim hodnicima. Upropastili smo sve što smo dotakli. Nema više uznemirivača, mi sebe sa sobom pomiriti ne možemo…

U novembru je zbirka poezije „Ježene kožice“ ušla u uži izbor za nagradu „Pjesnik slobode“. To je velika potvrda Vašeg dugogodišnjeg rada i borbe. Kako ste se osjećali, je li to prava potvrda rada?

Naravno, bio sam vrlo iznenađen, no „tamo“ za razliku od „ovdje“, umjetnost još uvijek nije dovedena u stadij krajnje nebitnosti, i vrlo ozbiljni ljudi su vrednovali radove prispjele na natječaj za Europskog Pjesnika Slobode, u Gdanjsku, 2020. Biti pjevan na jeziku tolikih poljskih pjesničkih nobelovaca za mene jest praznik i jedva čekam Ježene kožice na poljskom jeziku već ove godine. Ulazak među osam nominiranih za nagradu već je otvorilo nekoliko vrata, a iza svakih je novi jezik.

Krajem godine izašao je roman Schindlerov lift. Čitalačka publika se obraduje svaki put kada pjesnik napiše roman.

Da, koliko jučer kratki roman Schindlerov lift, pojavio se na policama izdavačke kuće Buybook, Sarajevo – Zagreb, i to je za mene korak koji sam pažljivo pripremao duže vremena. Naime, romaneskna forma za mene jest potpuni novum, i vrlo sam se bojao pripovjedačkog terena. Roman je pokušaj da se okretom dohvatite traga koji ste ostavili. Jedno vrijeme, jedno zajedničko fotkanje za uspomenu „ispred zgrade“…

Autor

2.2.2019. u 18:56

https://www.tacno.net/knjizevnost/intervju-darko-cvijetic-sentimentalizmom-se-neprekidno-zamjenjuje-tragizam-i-zato-nemate-velike-umjetnosti/?fbclid=IwAR0V5AwxMUh4UgGmoIqUOZBBWTZFmrdSWZpbns_kVLizIK4CFlbl7UToxgk

Novikonjic.ba

Rate this item
(0 votes)