GODIŠNJICA POGIBIJE KLIŠANA U OPERACIJI KOVERAT

„Idemo na Igman da oslobodimo Sarajevo i cijelu državu“, govorili su komandiri borcima, 45. (klišanske) brigade, krajem decembra prve ratne zime.


Slobodoljubivi, nesebični i hrabri borci iz Doline Neretvice vjerovali su u to i krenuli su. U dva autobusa iz Parsovića i Buturović Polja 17. decembra krenulo je 145 boraca, od kojih mnogi sa starom puškom tandžarom i pet metaka u fišeklijama, bez ratnog iskustva, potrebne opreme i pripreme.U toj prvoj akciji za deblokadu Sarajeva, u istome danu 20. 12. 1992. godine, poginulo je osamnaest boraca ove brigade.

Klišani su prenoćili na Igmanu, dobili zadatke i suhu hranu, zadužili municiju i oružje i maršovali dvije noći i jedan dan.Nisu se upoznali sa drugim jedinicama i borcima iz Jablanice, Drežnice, Mostara i Stoca, nisu poznavali komandanta ovih združenih snaga majora Bibića, sredstva veze bila su nedovoljna i neispravna. Imali su moral, želju i volju, nisu imali obuću ni odjeću, vojničko izviđanje i druge pripreme, imali su svoje komandire i komandante, ali ne i vrhovnu komandu na visini zadatka. Osamnaest boraca živote su izgubili u zasjedi, razbijeni, izgubljeni u noći i hladnoj planini, poginuli su od neprijateljskog metka i od hladnoće koja se spuštala i do minus 40 stepeni, priča komandir Buljina. Svi još uvijek nisu pronađeni ni sahranjeni, Hasib Begluk i mnogi drugi bili su oplakani, a došli su kasnije kao Elvir Padalović i Sado Boloban koji su skoro dvadeset dana lutali planinom, promrzli i gladni tek 6. januara 1992. izbili u selo Presjenica kod Kijeva.

Najteži momenti u životu komandira Buljine bili su prepoznavanje poginulih saboraca sa Igmana. „Petog i šestog februara 1993. godine, kosti mojih saboraca, prijatelja, rođaka i drugova bili su poredani u najlon vrećama u hangaru Čelebići.Roditellji su čekali na kapiji, šutke gledali u članove brigadne komisije za identifikaciju, u dnu duše se nadajući da je njihov sin možda živ ? Otac i majka prepoznali su sina jedinca i zajedno su pali u nesvjest.Braća i roditelji davali su detalje i pojedinosti za lakše prepoznavanje svojih. Halis je imao ožiljak na usni od saobraćajnog udesa, Enver je pušio cigarete “Morava“, jedan je imao veliki mladež ispod lijeve ruke, drugi je imao je zlatni zub, treći je imao vještačku vilicu donju...

Svi su poginuli 20 .decembra 1992 .godine, a rođeni su: Ahmić Adila Mustafa 2. 1. 1965., Turković Alije Enver 10. 6. 1960., Jahić Salke Halis 6. 5. 1957., Mustafić Muhameda Asim 18. 6. 1960., Perva Muje Nesib 30. 1. 1969., Poturović Fehima Alija 1.10.1967., Šabanović Junuz 1963., Čustović Nijaza Elvir 21. 12. 1968., Džino Atifa Ibrahim 24. 8. 1966., Kezo Tahira Nihad 2. 1. 1970., Kurtović Rašid 1957., Miljević Džafera Hismet 12. 11. 1965., Nezić Mehe Ibrahim 24.08.1970., Boloban Alije Rešid 10. 2. 1962., Veljković Sejfe Ćazim 10. 3. 1950., Šoro Šabana Nusret 16. 5. 1965., Padalović Sulje Mirsad rođen 1. 6. 1954 godine.

Mladost Doline Neretvice pokošena je, Klis je tužan, ostali su siročići, udovice, kosci su slabiji, te godine ljetina je ostala nepokupljena,nestalo je bećarca u kafani kod Ejuba. Haremi u Parsovićima, Jaseniku, Kruščici, Višnjevicama,Goranima,Podhumu, Nevizdracima, Seonici,Slavkovićima bili su tužni i puni 7. i 8. februara, kada su klanjane dženaze.

Kao nestali još se u spiskovima vode: Šišić Derviša Senad rođen 23. 10. 1969., Šoljić Izeta Mujo 15. 2. 1962., Zatega Rame Ismet 22. 2. 1964., Nefer Aziza Ejub 15. 2. 1968. i Žiko Bećira Suljo rođen 3. 4. 1968. godine.

Da li im poginula tijela traži nadležna državna komisija?

Niti jedna boračka organizacija nije se podsjetila datuma pogibije ovih boraca Armije BiH. Zbog čega postoje razni ministri za boračka pitanja, ta silna boračka udruženja, toliki predsjednici i sekretari kad zaborave na godišnjicu pogibije najboljih boraca za BiH ? Dug je to i obaveza svih građana, a posebno učesnika u vlastima, kao i svih političkih stranaka.

Bili ste miljenici, ponos grada, brana neprijatelju na prvoj liniji odbrane obraza i časti, slobode i nejači bosanske, umrli ste da bi drugi živjeli, u inventuri vremena koje prolazi da li ste zaboravljeni, djelić duga prema vama da li su živi izvršili ? Da li će ovi i drugi poginuli zaslužni sugrađani ikada dobiti spomen - sobu, spomen - knjigu...Hilmo Mustafić kaže da ga niko za proteklih osamnaest godina nikada nije upitao za poginulog brata Asima koji je bio sekretar osnovne škole „Parsovići“, koj je život izgubio jer je zajedno sa Perva Nesibom ostao da u snijegu čuva i nosi ranjenog druga Mustafu Ahmića.

U ovoj propaloj akciji tih dana poginuli su i drugi Konjičani borci iz brigada Mostara, Stoca, Drežnice i Jablanice.

I u ratu postoji odgovornost za loše urađen zadatak, a za tolike poginule da li je neko odgovarao? Kakve pouke iz ovoga mogu izvući mladi? Jasno je da zločinci iniciraju zaborav, ali ima li patriota i odgovornih bošnjačkih političara, funkcionera i organizacija da ne dozvole zaborav najboljih sinova ove zemlje?

(Autor teksta: Mirsad Čukle, Preporod, decembar, 2010. godina)

Rate this item
(2 votes)