SAID ŠTETA / OTVORENO PISMO EMIRU BUBALO: Merhaba načelniče!

Bio jedan amidža u dolini Neretvice, čestit čovjek, i nije mogao proći pored ljudi a da ih lijepo ne pozdravi.

Kako je po vazdan radio tjerajući tovare na svom konju Zekanu, nekad bi mu popustila koncetracija. Tako jednom dok je prilazio skupini ljudi koji su odmarali u hladovini pripremao se da ih pozdravi. Zekan pomalo neposlušan baš u tom trenutku se trgnuo i zategnu uzde, a amidža kako je već zaustio da pozdravi istrese:” Eha ljudi, merhaba Zekane!”

Da mi koncetracija ne zafali, ja odmah kažem merhaba načelniče.

Imao sam nijet ovo pisati na proljeće, kako to činim svake godine u mjesecu aprilu. Ali srklet od jučer, kada je moje rodno selo Gorica ponovo se pokazalo kao logor, zameteno visokim snijegom a samo dva kilometra i dvjesto metara udaljeno od glavne saobraćajnice, natjera me da pohitim. Sada će Tvoji dušebrižnici, stranački pehlivani, i vjećnički dizači ruku, stati u odbranu kako je snijeg na cijeloj općini. Tačno!

Ali vapaj iz tog sela od ranih jutarnjih sati cijeli dan niko nije čuo. Pozivi Tvojoj hitnoj službi, policiji, i ostalim Tvojim organima da ih ne nabrajam izbjegavajući zadirati duboko u Tvoju anatomiju, očajni stanovnici sela Gorica, sve redom logoraši, najčešće stari i iznemogli, nisu se činili važnim. Tek u popodnevnim satima kada sam preko prijatelja zamolio odgovornog u Civilnoj zaštiti Konjic, upućena je spasilačka ekipa da izvuče bolesnu staricu, jednu od najstarijih u selu od preživjelih logoraša. Selo i njegovi logoraši i dalje su ostali zarobljeni u snijegu.

U isto vrijeme put pored kuće Zdravka Šagolja zvanog Piske, zapovjednika brigade “Herceg Stjepan” bio je očišćen. Onog zapovjednik pod čijom komandom je spaljeno selo Gorica 25. aprila 1993.godine. Šest komšija tada je svirepo ubijeno, a zapovjednik u svome izvješću koje posjedujem piše samo jedan. Gori i javna led rasvjeta pred kućom, onog čiji su podređeni počinili gnusni zločin u Gorici, ravan onom u Trusini, sa samo jednom razlikom što je počinjen nad Bošnjacima, zato ne govoriti javno. Njemu gori, dok su moji Goričani i dalje u mraku, tako logoru priliči.

Zašto opet Tebi načelniče sve ovo pišem!

Zato što nikad nisi otišao u selo Gorica. Zato što samo pred izbore pošalješ svoje skupljače glasova da odnesu šarenu lažu ovim mučenicima i da se nadaju naredne četiri godine. Zato što im mašeš činjenicom da su dobili betonski put po sistemu marku na marku, koji su dobila sela bez one druge marke, stanovnika sela, jer tamo ne živi niko. Zato jer si im dao kanalizacione cijevi i to nedovoljno i ostalo je samo obećanje. Vozi ih, jer će Ti trebati kad budeš savjest prao, neka nose svu nečist.

Zato što pripadaš stranci za koju glasam, osjećajući da moramo i trebamo imati stranku koja će čuvati stečeni identitet Bošnjaka. Ja se samo borim protiv onih kojima se identitet svodi na pregrade u novčaniku, vile pored puta i “selam” kao trend beskrupuloznosti, nikako poziv na mir koji nam Uzvišeni ostavi. Govorim javno! Zato Ti i Tebi slični misle da ja nisam dovoljno zelen. Jer vidi to, govorim, mislim, bojeći se samo Allaha dž. š. Evo jesam, toliko zelen da mi se zelen iz žuči prolijeva. Zato što vjerujem i hoću da ostanem u ubjeđenju da u stranci kojoj pripadaš ima još svjesnih Bošnjaka, više nego proletera na Ljubinom grobu, koji će Goricu gledati i živjeti kao najveće mjesto stradanja Bošnjak na općini Konjic.

Simbol i stradanje koje se nikada više ne smije ponoviti, baš kao ni Trusina, a Hercegovinu voljeti kao Bosnu i obrnuto. Zato sve ovo pišem!

Ako sad, moji Goričani zameteni snijegom, moraju po običnu tabletu ići u Konjic, a sve drugo je avantura nalik putovanju na Mjesec, onda Ti načelniče nisi dorastao da budeš ni predsjednik kućnog savjeta.

Da Te podsjetim! Buturović Polje kao Mjesna zajednica kojoj pripada selo Gorica, prije više od trideset godina imalo je ambulantnu sa svim potrebnim službama i osobljem dvadeset četiri sata dnevno. Imalo je zubnu ordinaciju i laboratorij za sve. Danas, od svega toga, ima samo oronula zgrada ambulante. Danas je Buturović Polje, iako je nekad imalo sve predispozicije da bude općina, najneuređenije selo na planeti. Uz to i najprljavije!

Tamo su poredane kuće skorojevića, bez plana i urbanističke saglasnosti, sa Tvojim prećutom, da naselje najbolje oslikava divlji zapad. Kako ono pored vode tako i tamo u samom centru, bez nakane Tebe i Tvojih podizača ruku da se to promijeni na bolje.

Nije baš sve crno za vrijeme Tvog načelnikovanja. U Konjicu gradiš česme, ali nemoj si umisliti da si Mujo Komadina. Morebit u neku i jesi komadina, ali Mujo nikako.

Kako moj pozdrav ne bi dodatno uspavao već uspavanu ljepoticu na toj poziciji dugi niz godina, molim Te (ovo jedino što ću Tebe moliti) da ovo “merhaba” prevedeš na onaj nadrealističan način kako je to svojevremeno znao izreći Đuro, “ma zdravo!”

Znam načelniče,

Tvoje su kadije i Tvoj je sud, pa udri serbez. Ne diraj mi samo moje Goričane, jer njima je muke i previše, a nepravde su zadobili za još devet života. Evo mene veliki veziru, iako si u mojim očima i dalje kratak k’o februar. Evo mene, koji cijeli svoj život gledam da je pošteno i pravedno, baš kao pjesnik kome okačiše svilen gajtan za izgovorenu istinu. Da znaš i meni je istina draža. I ja sam po vokaciji pjesnik, naučen od oca Mustafe i Ahmed efendije na beš vakat, makar suha hljeba i vode izvorske od koje pamet se ne pomuti, ali pošteno, (ovo neka ti savjetnici prevedu jer ne kontaš Ti to načelniče, op.a). Imam samo jednu glavu što je nosim na mršavom vratu, pa bujrum. Ali zapamti, Gorica je bila i ostala Tvoj najveći grijeh, ali i Tvoja sramota. Haram ti bilo načelniče! I da ne zaboravim, ono što već deset godina ponavljam kada završavam svoje vapaje za moju Goricu i moje Goričane, ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati.

Autor: Said Šteta, književnik i novinar

Novikonjic.ba

Rate this item
(8 votes)