VANJA ŠUNJIĆ / Kratka priča Oslobođenja: Ljubav u doba granica

“Brzi voz iz Bihaća za Doboj, Zenicu i Sarajevo nalazi se na prvom peronu, prvom kolosijeku.

Polazak po prijemu putnika”, mumla nadrndani glas iz razglasa koji krči. Od distorzije vibrira cijela željeznička stanica.

Enisa žuri sa rancem, torbom za laptop i cekerom. U desnoj ruci joj je sendvič od pilećeg parizera, koji toliko mrzi, a u lijevoj karta. Ceker s desnog ramena počinje polako da pada, a ona ga pridržava spuštajući glavu na rame i tako dodaje kartu kondukteru.

“Hajde, šta misliš da svakoga tako molimo...”, brunda nezadovoljni srednjovječni čovjek u svijetloplavoj košulji. “U moje doba se znao red.”

Enisa se ne obazire. Pomalo ga sažalijeva. Misli u sebi kako on ima divan posao. Taj čovjek ima priliku da sreće vrlo zanimljive ljude, nomade. One u čijim glavama nema granica, torova ni predrasuda. Nema prelaska entitetske linije. Vozovi su prekrasni, a putnici dovoljno zanimljivi, ako im se samo malo posvetite. No, željeznice propadaju. Nisu krvotok države, kao što su onomad bile, u vremenima koja on pamti.

Nakon što je pročitala “Anu Karenjinu”, Enisa gaji neko strahopoštovanje prema tim metalnim grdosijama. Kad napiše prvi roman, otisnut će se sa svojim gospodinom savršenim na putovanje Transsibirskom željeznicom od Moskve do Vladivostoka i napisaće knjigu poezije udvoje. Redove će ispisivati jedno za drugim, golišavi i opijeni ruskom vodkom, kao što je to nekada Majakovski radio.

Ona uistinu voli zvuk sirene voza. Podsjeti je na djetinjstvo i bakino dvorište. Na jesenja jutra u kojima bi je taj zvuk probudio. Magla se još ne bi digla, a sunce bi počelo probijati i zaustavljalo se na kukuruzu spremnom za branje. Tada je sanjala da će jednom otputovati u Vojvodinu i zadržati se dovoljno dugo da otkrije sve čari života na salašu, da proba sve njihove rakije, upozna sve boeme i nauči da sprema najbolje knedle. Ne prihvata da je Vojvodina u nekoj drugoj državi, koja ima tendenciju da postane i treća. Njoj je sve to kod nas i naše.

Međutim, danas putuje u Sarajevo. U grad u kom trenutno živi. U svoj privremeni dom. Sarajevo joj još uvijek miriše na slobodu, na revoluciju, ljubav i crvene karanfile. Uživa u njegovom sivilu. Uprkos nastojanju prijatelja da joj promijene to mišljenje, da joj dokažu da je Sarajevo vulgarizovano i kulturno devalvirano, Enisa to izričito negira.

“Taj grad još uvijek ima dušu”, odgovara im.

Nikada se nije zadržavala na jednom mjestu više od nekoliko godina. Kada bi upoznala ljude, kulturu i umjetnost sredine, te sve njene anomalije i malograđanštinu koja bi je gušila, došlo bi vrijeme da krene dalje.

Jedva čeka da u vozu pronađe slobodno mjesto i spusti stvari, kako bi mogla da uzme telefon, otvori e-mail i svom dečku napiše poruku, opsežan izvještaj kako joj je bilo u Banjaluci, kako tamo ljudi žive, šta se dešava sa sigurnosnom i političkom situacijom, da li i dalje ubijaju nedužnu djecu, koje sve muzeje i galerije je obišla i koje bendove otkrila. Da, sve je to njih zanimalo. Zajedno su propitivali i istraživali naše prostore i podjednako su mrzili Messenger. Kad bi ležali zajedno u krevetu, dok se divio njenim dugim prstima i njegovanim noktima, ultimativno nalakiranim crvenim lakom, govorio bi joj kako uživa dok čita njene e-mailove i kako se osjeća kao da je dobio najljepše ljubavno pismo. Čak bi tada osjetio i miris nje.

Marko živi u Makarskoj. U ratu je morao da pobjegne iz Mostara. To preseljenje mu je bilo toliko traumatično, da se više nikada ne želi seliti i pomalo prezire duh koji posjeduje Enisa i tog malog demona što joj ne da mira, kako joj u šali spočitava. Živi u maloj, podstanarskoj sobi. Sebe je ubijedio da ga toplina i konformizam porodičnog doma, onog koga su stekli nakon rata, uljuljava i ne dopušta mu da stvara. U sobi su on, vjerni klempavi dalmatinac Olaf i nekoliko stotina knjiga. Na putu je da postane dobar pisac. Kolumne su mu odviše čitane i zapažene u cijelom regionu, a sada radi na svom prvom romanu. Enisa je njegova muza.

Obožava svoju sobu. Neudobni starinski krevet na kom spava kao pravi isposnik, regal iz socijalističkog perioda, jedan od dva modela ondašnjeg minimalističkog enterijera i stol na kojem je lampa, ostala iza Svena koji je tu živio dok nije otišao u Zagreb i upisao arhitekturu, a onda je došao rat, pa Amerika. Za Prvi maj, Sven se javi roditeljima, Markovim gazdama, a onda, sve do miholjskog ljeta čitaju to pismo i razgovaraju o njemu.

Nedjelja je naveče i Marko leškari u polumraku svoje sobe. Polako pije pivo i razmišlja o organizovanju ljevice u svojoj državi i podizanju revolucije. Odmah bi to preselio i na Enisinu državu i dalje na istok, zapad i sjever i zajedno sa njom stvorio novu, Njihovu republiku.

Evo ga, mail. Enisa je, iz voza.

“Dječače,

Pišem ti iz voza. U Banjaluci je bilo predivno. Kad čuješ šta sam sve otkrila, bićeš ponosan na mene. Podsjetit ćeš se ko je najbolja novinarka istraživačica, najvjernija saborkinja i ljubavnica, i vječiti drug. Umorna sam za detaljne izvještaje, pišem ti iz stana.

E.”

Ustvari, Enisa nije bila umorna, nego odviše okupirana čovjekom koji je sjedio preko puta nje. Dok se smještala, saplela se o njegove stvari. Bila su tu dva kofera, štafelaj, svezak knjiga i četiri nedovršena platna. Neugledan čovjek, u neopeglanoj teget košulji. Njegov izraz lica istovremeno je budio strah i sažaljenje. Tačno možete prepoznati muškarca od kog je žena digla ruke i kome je prestala da pegla košulje. Kao što prepoznajete grad koji je nepovratno počeo da devalvira i neplanski se naseljava, ili državu koja je osuđena na rat i raspad.

Neopeglanost košulje se preselila na cio njegov habitus, pa je sav izgledao izgužvan, sa poludugom masnom kosom i podočnjacima starim najmanje tri dana. Razgovarao je na telefon. Vrlo ružno je izgovarao riječi, meškoljio se po sjedištu i pravio se da mu nije ništa.

Iz razgovora, Enisa je zaključila da je napustio zajednički dom i da sreću ili sebe ide potražiti negdje drugdje. Ponovo mu zvoni telefon:

“Na krevetu ti je ostala tegla džema od trešanja.”

Enisa ne može da vjeruje da u trenutku najvećih životnih odluka, životnih lomova i preslagivanja neko može da misli na jebenu teglu. Na džem i trešnje.

Sjetila se Karima Zaimovića i “Tajne džema od malina” koja nikada nije otkrivena. Ne postoji recept za najbolji džem, dugovječnu ljubav, sretnu državu i uspješnu revoluciju. To poražava i plaši, ali je istovremeno veliki izazov i tjera nas da se osjetimo živima.

Odvažno prilazi čovjeku i drsko mu postavlja pitanje: “Zašto si otišao?”

Unezvijereni muškarac je zbunjeno pogleda i poziva da sjedne pored. Hvata je za ruku i počinje da priča o sebi i svom jednoličnom životu. O danima koje već deceniju trati u svojoj komfornoj zoni. O potrebi da se oslobodi stega, formi i pravila koje mu društvo nameće. On želi da pronađe Slobodu i da živi Ljubav. Da pati, voli, diže se i pada. On je umjetnik, želi da pronađe inspiraciju i muzu. Krenuo je na put. Zna da neće biti lako, ali se odvažio da pokuša.

Enisa istovremeno mrzi čovjeka koji sjedi pored nje. Odustao od svog prethodnog života i možda se nije borio da ga popravi, ali mu se i divi, jer je imao hrabrosti da krene dalje.

“Konformizam sputava. Konformizam sputava. Konformizam sputava...”, ponavlja u sebi kao mantru, tu rečenicu koju su ona i Marko toliko put poentirali. Vjeruju da se njihova ljubav neće potrošiti, nego naprotiv, da će biti pokretač velikih revolucija.

Ona ga zaista voli. Upoznali su se prije tri godine na jednom od ljetnih festivala. Dok je pjevač sa bine izgovarao riječ “Sloboda”, njihovi pogledi, zaslijepljeni crvenim reflektorima su se sreli. Nakon još nekoliko pjesama su se rukovali i predstavili jedno drugome. Tu veče, desila se ljubav. I prvo zajedničko pivo, i prvi džoint i prvi seks.

Već ujutro, napuštali su Šibenik. On je otišao u Makarsku, a ona u Sarajevo. Ali, ljubav je trajala. Postajala sve jača i obuhvatnija. Sve više su se razumijevali, osjećali i podsticali jedno drugo. Neprestano su prelazili prepreke koje su tu ljubav činile neraskidivom. Stalno su prelazili i državne granice, od jednoga ka drugom.

Oni, dva buntovnika koji imaju muda da se bore; za život, za njih i za svijet.

A Ljubav, onako kako ujedinjuje njihova tijela, njihovu borbu i ideale, tako će ujediniti i ove napaćene, razlupane prostore i stvoriti novu Njihovu republiku.

Rate this item
(1 Vote)