ELVIRA ĆOSIĆ: Danas je 5. decembar Međunarodni dan volontera

Volonterizam je aktivnost koja ispunjava ljude koji daju svoj doprinos zajednici.

U najširem smislu definiše se, kao neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti svoje zajednice ili cijelog društva. Ova aktivnost se javlja u raznim oblicima, od tradicionalnih običaja uzajamne samopomoći do organizovanog djelovanja zajednice u kriznim periodima, kao i do pokušaja pomoći u sprječavanju i zaustavljanju sukoba i suzbijanja siromaštva. Volontiranje je dio istorije gotovo svake civilizacije. A kako počiva na ideji da globalno ne završava nego tek počinje sa lokalnim – ono zavrjeđuje i posebnu pažnju društva.

Međunarodni dan volontera obilježava se u svijetu kao podsjećanje na dan kada je 1970. godine stvoren Program UN za volontere i od tada se svake godine 5. decembar obilježava kao “Međunarodni dan dobrovoljnog rada za ekonomski i društveni napredak”, odnosno Međunarodni dan volontera. Cilj obilježavanja tog dana jeste, da se sve aktivnosti volontera i njihov dobrovoljni rad učine vidljivim na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou.

Volonteri i volonterke danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku razvijenih zemalja, zemalja u razvoju i unutar nacionalnih ili drugih programa za humanitarnu pomoć, tehničku saradnju i promociju ljudskih prava, mira i demokratije. Ponos i osnova mnogih nevladinih organizacija, profesionalnih udruženja itd., predstavljaju upravo ljudi koji svoj rad dobrovoljno poklanjaju blagostanju zajednice i društva u kojem egzistiraju.

Tim povodom, novinari portala Novikonjic.ba zamolili su za razgovor jednu od najpoznatijih konjičkih volonterki, Elviru Ćosić, da našim čitateljima približi motive za svoj dugogodišnji volonterizam u zajednici koji nije ni prestao njenom promjenom boravišta. Nekadašnja studentica generacije Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, danas zaposlena u jednoj poznatoj dizajnerskoj firmi u Sarajevu, i dalje nesebično pomaže ljudima.

„Često kada nam se postavi pitanje „kada smo započeli s određenom aktivnošću ili radom“, obično odgovorimo da je to „od kada znamo za sebe“ – kaže na početku razgovora Elvira.

„No, mišljenja sam da je nezrelo i pomalo dječje, reći da sam uključena u volonterske aktivnosti od kad sam svjesna svog postojanja. Teško, da mogu reći, da sam do prije par godina uopće mogla shvatiti značaj volontiranja i šta je to volontiranje u pravom smislu te riječi.

Za mene je volonterski rad definitivno nešto što smatram izuzetno vrijednim i važnim u svakodnevnom razvoju svakog pojedinca, persone, društva i zajednice. Mislim, da bez volonterskog angažmana i aktivnosti ni jedno društvo ne može zdravo da se razvija i napreduje. Volonterizam sa sobom nosi empatiju, susretljivost, znanje, vještine, snagu, ljubav, principe humanizma, solidarnosti, mira i tolerancije, te fundamentalne ljudske vrijednosti u svakom pogledu. Istinski čist volonterizam, ako ga tako možemo deklarirati, ne poznaje diskriminaciju, predrasude, niti različitosti koje se odnose na rodne, spolne, vjerske, nacionalne, jezičke različitosti, pripadnost, boju kože, boju glasa, izgled, sposobnosti, niti bilo koju drugu vrstu.

Mišljenja sam, da nema ljepše priče na svijetu i ljepše misije no biti volonter i svoj dar dijeliti sa svijetom. Nije samo pitanje davanja, već i svega onoga što dobijemo nazad, čak i onda kada to najmanje očekujemo, pa se iznenadimo i u vrtlogu toplih emocija shvatimo koliko određeni trenuci vrijede u životu.

Definitivno, svoje prve korake ka volonterskom svijetu sam napravila još kao dijete, kada sam doselivši iz Njemačke sa svojim roditeljima u Konjic, postala članica „Centra za prava djeteta Konjic“ 2001. godine. Prvo, kao dijete koje je uzimalo učešće i razvijalo svoje vještine u okviru programa koji su se realizirali u Centru, a poslije, kao volonterka koja jedugo godina sprovodila i realizirala aktivnosti za djecu, skupa sa kolegicama i kolegama iz Centra. Mogu slobodno reći da je Centar bio moj dom, prostor gdje sam pored škole provodila najviše vremena i stekla najljepše uspomene svog života. Od tih trenutaka moje aktivnosti u ovoj oblasti društvenog angažmana nisu prestajale niti dana.

Nekoliko godina poslije aktivno sam se uključila i u rad Udruženja „Volonteri i prijatelji konjičke regije“ (inicijalno neformalne grupe građana Volonteri i prijatelji Konjica). Ujedno sa zvaničnom registracijom Udruženja obnašala sam dužnost Predsjednice Skupštine udruženja, te dužnost blagajnice istog. Trenutno sam na poziciji zamjenice Predsjednika Skupštine, iz razlogafizičkog odsustva van Konjica, jer već duže vrijeme živim i radim u Sarajevu.

Mislim da je volonterski rad bilo kojeg udruženja, pa i ovog našeg,na afirmaciji humanizma i solidarnosti u ovome vremenu i na ovome prostoru od historijskog značaja, zato što je protekli rat potpuno narušio međuljudske odnose, pokidao socijalnu mrežu, donio povećano prisustvo kriminala, destrukcije svake vrste te poremetio sistem društvenih vrijednosti. Sve to se najteže odražava na život u zajednici i utiče na odgoj, dehumanizaciju života i perspektivu mladih. Jako sam ponosna na sve ono čega sam bila dio u radu Udruženja koje godinama iskazuje svoj društveni angažman, altruizam i nesebičnost u pomaganju ljudima u rješavanju brojnih problema. Kao takvo, Udruženje je osvojilo dvije prve nagrade najboljih volontera države, priznanje „Grad mladosti“, a od nedavno je i vlasnik laskave titule „Heroji su među nama“. Ambasada SAD u Sarajevu dodijelila je Udruženju priznanje "Šampioni volonterizma 2015".

Mislim, da je jako značajan projekat Udruženja bio „Građani pitaju-Volonteri posreduju-Vlast odgovara“, kada su volonteri i volonterke u okviru Sedmice volonterskog aktivizma na ulici prikupljana pitanja građana o onome što ih interesira o aktuelnim dešavanjima u gradu, te proslijedili ista Vlastima da na osnovu ZOSPI-a odgovore na sve upite građana, te odgovore i izviješća Vlasti na kraju dostavili građanima. Mnogi nisu uopće znali što je to ZOSPI (Zakon o slobodi pristupa informacijama). Time je, osim jednog snažnog građanskog angažmana i intenzivne interakcije grđanau projektu, zadovoljen i segment edukacije i proširivanja svijesti građana o njihovim pravima, ali i obavezama u životu zajednice. Nije riječ o bilo kakvim odstupanjima od svakodnevnih društvenih normi i radu s nečime što je dozvoljeno samo određenim pravnim, nevladinim ili privatnim licima, već je više riječ o implementiranju edukacija i građanskog obrazovanja kroz volonterske aktivnosti o njihovom značaju u socijalnom i društvenom životu zajednice.

Također, trenirala sam košarku u ŽKK Konjic i s vremena na vrijeme vodila određene aktivnosti za djecu po pozivu trenera. Doprinosila sam svojim kreativnim vještinama prilikom organizacije turnira i kupova istog kluba kreirajući logotipe i plakate za što bolju propagandu i prezentaciju vrijednosti kluba. Nikada mi nije bilo teško odvojiti vrijeme za nešto što će doprinijeti mlađoj raji da im bude zabavnije i mjestu gdje oni provode svoje slobodno vrijeme na jako koristan način.

Kada i nije bilo baš mnogo aktivnosti, tokom određenih dana, znala sam na primjer okupiti djecu u ulici i skupa s njima započeti crtati na ulici ili u haustoru. Često smo imali jako šarene zidove u zajedničkim prostorima zgrada. Djeci je bilo zabavno, a i meni također.

Mislim, bilo bi jako smiješno napisati si listu projekata u kojima si uzeo učešća. To je već „hvala“ i promocija ličnih interesa od koje se svakako želim udaljiti, jer ne osjećam da je istinska bit u količini onoga što si uradio, već u svijesti vrijednosti koju osjećaš i tim projektima koje pamtiš kao one koji su te promijenile kao osobu, utjecali na tebe iz temelja.

U sjećanju, kao jedan od najdražih projekata u kojem sam uzela učešće, mi je definitivno ostao „Karneval dječjih osmijeha“, koji je planiran i ove godine za realizaciju posljednju subotu u decembru. Taj projekat pamtim kao jednu maštovitu, ali realnu bajku, gdje svi mi obični mali ljudi skupa s djecom kreiramo mnoštvo kostima, smijeha, igre i ljubavi za svakoga. Posebice mi je drag kostim „ljubičaste tempere“ koji sam odjenula za jedan od karnevala. Ipak trebate biti malo kreativniji da nadmašite sve te sjajne kostime koje kreiraju djeca (smijeh).

Mišljenja sam da tokom realizacije takve aktivnosti svako od nas, tko bude dio tog projekta, ponovno u sebi probudi dijete i one neke najnježnije i najljepše vrline. Defile djece u kostimima i pod maskama, podjela paketića i diplomica za najbolje kostime, igre i zabava, samo su neki od sadržaja koji djeci pruže neizmjernu sreću. A ove godine imamo ponovo i Djeca Mraza kao posebnu tačku, koji će djeci lično uručivati paketiće.

Želim se zahvaliti Općini Konjic koja je ove godine, po prvi put, financijski podržala ovaj projekat i definitivno nam dala vjetar u leđa za dalji angažman. Također, od velikog je značaja pomenuti podršku roditelja koja nam je ukazana svaki put iznova, iz godine u godinu.

Fotografija Elvire Ćosić.

Kao što sam ranije istakla, i ove godine, 29. decembra, organiziramo najljepšu novogodišnju bajku u Konjicu, te pozivam sve one koji imaju želju da doprinesu ovoj aktivnosti da to svakako učine.

Pored karnevala, posebno mjesto u mom srcu zauzima plesna grupa „Euphoria“ (inicijalno projekat „Plesnim koracima u budućnost“ sufinanciran sredstvima Omladinske banke Konjic). U okviru tog projekta približno stotinu djece i mladih osoba je pohađalo časove plesa, te smo skupa kreirali maštovite plesne koreografije i ujedno imali par nastupa. Naravno, biti dio odrasle grupe gdje si mogao prepustiti se muzici, uživati i plesati je bilo nešto nezaboravno, no meni je pripala čast da sam kolegom vodim najmanju grupu djece koji su uzeli učešća u projektu i svaki od tih trenutaka pamtim kao nešto posebno što sam doživjela. Mnoštvo djece koja ti trče u zagrljaj, zovu te učiteljice iako nisi ništa ni približno tome i jedva čekaju sljedeći čas plesa. Na kraju,časove plesa smo imali svaki dan u sedmici. Bilo je jako emotivno na rastanku.

Nažalost, taj projekat smo prestali realizirati nakon smrti najboljeg prijatelja, ujedno jednog od članova tima plesne grupe, jer nismo imali dovoljno entuzijazma i euforije da nastavimo bez njega. Svi smo se složili da je ples bez njega poput plesa bez muzike i na tome je i ostalo. Projekat je također ostao kao jedna od najljepših uspomena.

Također, nikada neću zaboraviti projekat "Ispuni želju-promijeni svijet", 2015. Izuzetno skromni spisak objavljen na društvenim mrežama 70 novogodišnjih želja koji su pisali nepokretni štićenici JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću, natjerao je suze na oči i građanima našeg grada. Naime, njihove želje bile su tranzistor, gumice za kosu, gumena igračka, dezodorans, šolja za kafu, coca-cola, čarape, voće, slatkiši itd. Ovaj spisak bio je inicijalna kapisla koja je pokrenula mnogo dobre energije i želju ljudi da pomognu širom Bosne i Hercegovine, a akciju su pokrenule sjajne Tea Macan i Aida Feraget. Nevjerovatan odziv građana je rezultirao time da je u srijedu 9. decembra za samo dva sata prikupljeno toliko darova da su paketići, osim štićenicima Zavoda bili uručeni i štićenicima u dva druga zavoda,Drin i Bakovići.

Naravno, bilo je tu još mnogo dodatnih stvari, ali ta sreća koju možete vidjeti i te zagrljaje koji se vide u tom trenutku, ja zaista ne znam na koji način bih riječima opisala. Dovoljno je samo pomenuti da je jedno od djece kao želju na spisku napisalo samo „Coca-cola“. Kad ju je dobio, skakao je od sreće i želio da se fotografiše sa svima skupa sa paketićem kojeg je nosio u ruci i čvrsto držao. Odlazak u Zovik mi je bilo jedno od najpotresnijih, a ujedno i najznačajnijih iskustava u životu. Mislim da mi ništa drugo nije moglo u trenutku pokazati koliko život zaista vrijedi i koliko je korisno uložiti ga u vrijednosti poput ovih.

Kao još jedan jako drag projekat pamtim "Ljepša okolina-ugodniji život", 2011. koji smo skupa realizirali sa Volonterima UN-a. Koliko je značajno ono što smo uradili govore i riječi Olge Devyatkin, portfolio menadžerica za Evropu, na svečanom prijemu kojeg je zajedno sa Elizabeth Siebenmann, šeficom kancelarije UN volontera u BiH, organizovala za konjičke volontere. „Konjic je sretan grad sa vama“, izjavila je tom prilikom. Mislim da su nas te riječi sve najdublje dotakle i zapravo bile jedna oda i priznanje volonterskom radu u našoj zajednici. Posebno su mi ostala u sjećanju druženja sa Azeminom, Mirnesom, Sejom, Selmom, Edinom, Amirom, Jasminom, Ramizom i svim drugim volonterima i volonterkama koji više nisu dio Udruženja, ali su definitivno ostavili svoj trag i u velikoj mjeri utjecali na mene kao pojedinca. Uvijek se obradujem kada sretnem bilo koga od njih.

U sjećanju mi je kao lijepo iskustvo ostala i večer promocije filma „The Voice of Peace“ 2015. koji je realiziran kao projekat u sklopu Mirovne akademije, u suradnji sa „Kvinna till Kvinna“, a uopće i rad na tom filmu sa sjajnim timom ljudi, gdje smo imali priliku ujedno predstaviti, ali i upoznati bliže neke od najmoćnijih žena Bosne i Hercegovine, poput gđe. Sabihe Husić (koja je dobila priznanje „Žena svijeta 2014.“), te je tom prilikom izjavila da je uživala i divila se onome što je naš tim uradio, kako za nas, tako i za vidljivost žena koje godinama pokušavaju napraviti male, a značajne korake u državi.

Pamtim i sve ostale večeri filma koje smo organizirali za građanstvo, Innovation Lab 2013., „Let’s Do It” akcije, pohode na Paklinu, sve Večeri međureligijskog dijaloga, aktivnosti Koalicije Peace building Konjic, multietnički projekat “Dobar komšija zlata vrijedi“ sa prijateljima iz Nevesinja, koji je podržala Ambasada SAD u BiH, humanitarne koncerte za Hasana Ćorića, Esmu Sefer, Anelu Ćosić, borbu za dječaka Belmina Kozića, te mnoštvo drugih.

Možda je moj najkreativniji doprinos bio rad na rješenjima brošure za 10 godina rada Udruženja, filmu “Volonterska priča” u vlastitoj režiji koju je produciralo Udruženje, te rad na knjizi “Na tragu dobrih ljudi”, autora Ibre Here, koja je producirana uz pomoć OSCE-a. Mogu samo reći da sam bogata osoba, jer mnoštvo toga lijepog je ostavilo traga u meni.

Bilo je tu još mnoštvo sitnih stvari i projekata koji su “volonterski” realizirani za pojedince ili grupe ljudi, no ne bih baš mnogo detaljno o tome. Treba nešto ostaviti i za sjećati se samo za sebe. Mislim da u tome i je čar volontiranja, da radiš divne stvari i sa strane šutke gledaš plodove svoga rada. Samo šutiš, ne moraš ništa da govoriš, ali osjećaš kako ti srce raste jer si dio nečega divnog.

Nedugo nakon upisa na studij dizajna i početka prvih profesionalnih poslovnih aktivnosti selim se u Sarajevo. Preselivši se, pomislite da ćete prestati s nekim stvari i da ćete neke stvari raditi drukčije, no nekako, kada nešto imate prirodno usađeno u sebi, teško je pobjeći od toga. Isprva, kada sam tek došla u Sarajevo pomagala sam kolegama i kolegicama s određenim ličnim projektima. Ne bih to nazvala volontiranjem, više nekom ličnom satisfakcijom i zadovoljavanjem svog unutarnjeg osjećaja korisnosti za društvo i drugoga.U biti jedna korelacija rada i uživanja. Znala sam vikendima spremiti hranu i dijeliti ju s djecom i prijateljima. Organizirati određene aktivnosti kod sebe i pozvati ih da mi se pridruže. Bilo je lijepo, intimo, i ostalo je mnogo uspomena na te dane. Sve fotografije čuvam izrađene u svojim riznicama i posebno su mi drage baš te.

Nakon nekog vremena sam se uključila u par organizacija koje se bave volonterskim radom, radom s djecom i aktivnostima posvećenim na razvoju vještina i djece i volontera, obostrano.

I evo već, drugu godinu za redom aktivno učestvujem u aktivnostima koje se realiziraju u sklopu projekta „Stariji brat, starija sestra“, u programu rada udruženja NARKO-NE, gdje skupa s mentorima i kolegama surađujem u realizaciji grupnih aktivnosti koje se osmišljavaju za djecu i njihovu stariju braću i sestre. Ove godine smo proširili tim volontera koji radi na osmišljavanju grupnih aktivnosti tako da se radujem novim kreativnim i domišljatim idejama jednog većeg i šireg tima volontera. Ono što posebno želim napomenuti jeste da mi je jako bitno to što se sve aktivnosti s djecom sprovode po modulu uzora, odnosno da djeca u nama vide uzora. To vam daje jednu dozu više odgovornosti, koliko i radosti, da radite na sebi i razvijate svoje vještine i načine komunikacije s društvom. Najjednostavnije rečeno, nisu samo djeca ta koja uče. I mi mnogo naučimo od njih. Zbog toga sam oduševljena.Naravno, uvijek imamo punu podršku mentora i edukatora koji skupa s nama sprovode grupne sastanke, edukacije i seminare kako bi unaprijedili naše vještine.

Također planirano za 8. decembar tekuće godine dobila sam priliku moderirati jednu od 8 grupnih radionica prevencije ovisnosti na ovogodišnjoj promociji rada udruženja u Kaknju, a koja se realizira u sklopu Dana Udruženja NARKO-NE, što mi naravno predstavlja veliku čast i priznanje mojih vještina, kvaliteta i rada na volonterskim aktivnostima.

Još jedna od aktivnosti u kojoj sam prošle godine uzela učešće, na poziv drage kolegice, jeste aktivnost „Nijedno dijete bez paketića“ u organizaciji udruženja “Ruku na srce” gdje je proteklih par godina podijeljeno nekoliko hiljada paketića za djecu socijalno ugroženih porodica. Tu sam najviše doprinosila izradi rekvizite, kostima i scenografije za predstavu koja je bila namijenjena djeci prilikom podjele paketića. Ove godine ponovo se planira realizirati ista aktivnost, pojedini segmenti su već uveliko u fazi realizacije, i naravno i ove godine kolege iz udruženja će imati na raspolaganju moju podršku i pomoć. Radujem se ponovo predstavi i radu na segmentima za predstavu, ali i tim prazničnim aktivnostima uopće. Posebice, jer budem bar na određene trenutke dio nečije priče, nečije porodice, nečijeg trenutka. I postanem bitna tom trenutku, nekome, i taj trenutak, neko, postane bitan meni.

Ovom prilikom ujedno pozivam sve one koji imaju želju učestvovati i dati svoj doprinos ovoj humanoj aktivnosti da to učine do 12. decembra tekuće godine.

Za mene neizmjernu sreću predstavlja činjenica da sam ove godine imala priliku i čast donirati kosu i biti dijelom projekta “Moja kosa tvoja kosa”. To je neopisiva čar, kada pretvorite u stvarnost ono što istinski srcem želite i samo budete dio toga.

Nedavno sam se također pridružila, na poziv kolegice, aktivnosti realizacije kreativne radionice za djecu izbjeglica. Inicijativu su pokrenule prije 8 mjeseci dvije sjajne volonterke, Nina i Ilhana, koje skupa s timom volontera realiziraju radionice koje se realiziraju jednom sedmično.

Posebno me raduje činjenica kada pojedinci prepoznaju moje vrijednosti i kada me najiskrenije pozovu da budem dio određenog projekta ili aktivnosti.

Nije samo riječ o „iskorištavanju“, kako većina u našem društvu to smatra i tumači, već je za mene lično više riječ o nekoj ispunjenosti i davanju na značaju vještinama i ljudskim vrijednostima koje su danas postale toliko rijetke da se smatraju „neočekivanim“ i „posebnim“, a u biti bi trebale biti svakodnevnica.

Općenito, kada volontirate vi ustvari ne radite ništa posebno i veliko. Vi samo živite život istinski čistog ljudskog bića i ne bojite se „davanja sebe“. Ne bojite se pokazati svoje osjećaje i slabosti jer su one vaša snaga i vrline. Ne bojite se voljeti jer znate da unatoč svim razočarenjima uvijek ima mjesta za nove lijepe priče. Samo ih treba pričati.

A prostora i prilika za njih, ujedno i volonterski rad je danas, u jeku svih nesretnih priča koje se trenutno dešavaju oko nas, a i u svijetu kakav jeste; gdje je većina nažalost kontroverzna, osporava i devalvira procese koji su zdravi za društvo i njegov razvoj; više nego ikad. Prođete ulicom i sresti ćete najmanje tri tužna lica. Ukoliko ne možete pronaći ni jedno sretno, na vama je da budete ono. I uljepšate dan i sebi i drugima. Stavljam sebe na prvo mjesto, jer sve ove godine volontiranja, što je jedan normalan društveni segment života, prije svega sam doprinosila sebi, svojim kvalitetama i vještinama koje su se za razliku od vještina jedne sramežljive djevojčice,kakva sam bila 2001. godine, enormno razvile.

Svjesna sam samo koliko su mi sve ove vještine koje sam razvijala tokom realizacije volonterskih aktivnosti značile i doprinijele u svakodnevnom radu, studiranju, komunikaciji s ljudima, izvršavanju zadataka ili realizaciji određenih projekata, ali i uticale na razvoj mog karaktera i ličnosti u cijelosti.

Mislim, da je danas veliki dan za sve one koji svoje vrijeme, vještine, talenat, energiju i ljubav ulažu u zajednicu, rad za drugoga i drugačije, u prilike koje se dešavaju samo jednom u životu i pamte se najduže i najljepše.

Nekako, najdraži su mi bili oni trenuci između zahvale i tišine, kada nitko ništa ne mora reći koliko vam je zahvalan što ste bili dio određenog projekta ili priče, ali ipak osjetite tu najiskreniju zahvalnost. Zagrljaji tu učine mnogo. Time se sve kaže, koliko volimo i cijenimo jedne druge i koliko nam je stalo da nešto što skupa realiziramo.

Ono što je za mene (možda i nekakva maštarija) volontiranje mogu jedino pokušati objasniti u prenošenju tog osjećaja „rasta“. Kada osjetite nekakvu toplotu tu unutra, jedno malo svjetlo koje tinja i koje raste, pretvarajući se u ogromno blještavo svjetlo koje svijetli za mnoge. Potrebno je mnogo vremena da bi se došlo do te faze, no na kraju ljudi to osjete i slijede. Pronađu nešto u vama u što vjeruju i podržavaju vaše aktivnosti. Za mene je to definicija uspjeha, kako ličnog tako i društveno angažiranog. A jedno se osjećate lijepo i korisno. Znate da vrijedite. Čisto to.

Mogu samo reći da, zahvaljujući volonterskim aktivnostima u kojima sam uzela učešća, sam danas ova osoba kakva jesam. Najdraži su mi uvijek bili i ostali timski projekti i rad na projektima skupa s djecom, gdje sam do sada imala priliku raditi i sa grupama do stotinu djece. 90% mog svakodnevnog vremena se svodi na rad, bilo kakve vrste. 30% od toga zasigurno ide na volonterski rad.

Fotografija Volonteri i prijatelji konjičke regije.

Ono što mogu reći svima koji razmišljaju o tome da se aktivno uključe u volonterske aktivnosti jeste da ne oklijevaju ni trenutak. Ne treba nikakva posebna vještina, vokabular, iskustvo, niti bilo što slično, jer zapravo kroz volonterski rad se razvijaju sve vještine koje će imati uticaja na formiranje vaše ličnosti. Zasigurno će one lijepe ljudske vrijednosti koje imamo u sebi doći do izražaja i bit će primjetan njihov rast i razvoj kroz realizaciju volonterskih aktivnosti. U biti podsticat ćemo razvijanje onih ljepših vrijednosti koje svi imamo u sebi. U biti, svi imamo i prednosti i mane. Samo je volonterizam ključ koji otvara vrata za ono bolje i ljepše.

Iz nekog svog volonterskog iskustva mogu reći da iz početka neće biti uopće lako. Nailazit ćete na razne opstrukcije i pokušaje destrukcije vaših ideja i aktivnosti, bilo od predstavnika vlasti ili pojedinaca kojima nije u interesu, iz razloga ličnih interesa, bilo kakva vrsta promjene na bolje. Uvijek se pronađu, nažalost, takvi, koji u procesu razvoja svoje ličnosti ipak rade na podsticanju ovih drugih, neljudskih vrijednosti. No, treba svakako biti uporan, jer istinski čiste ideje i djela uvijek pronađu svoj put.

Dugoročno, mnogo više ćete dobiti od onoga što ste uopće dali od sebe. Razvijati ćete svoje vještine, ali steći uspomene koje će vjerojatno biti najljepše u vašem životu. Za takve trenutke i uspomene pojedini žive život. A kroz volontiranje za njih imate priliku svaki dan. Svaki dan učiniti posebnim i pamtiti ga po nečemu i nekome. Nekome kome je to značilo, i neko tko je značio vama.

Neopisiva su ta prijateljstva, trenuci i uspomene. To je nešto što se samo mora živjeti. Ne samo jednom, već svaki dan.

I ono što mi je uvijek jako bitno pomenuti jeste značaj timskog rada, pri svakom projektu. Jer tim ljudi značajnije mnogo više doprinose nego pojedinac zasebno. Ali, s druge strane svako od nas treba da prvo krene od sebe i razmisli o tome što osobno može doprinijeti svijetu, ujedno i sebi.

Za kraj bih voljela izdvojiti i citirati riječi H. Jackson Browna Jr. koji kaže “Remember that the happiest people are not those getting more, but those giving more”, u prijevodu: “Zapamtite da najsrećniji ljudi nisu oni koji dobivaju više, već oni koji daju više”.

Redakcija portala čestita plemenitim volonterkama i volonterima 5. decembar Međunarodni dan volontera!

Novikonjic.ba

Rate this item
(5 votes)