Uz godišnjicu smrti Zuke Džumhura / ISMET SMAJLOVIĆ: MEŠTAR VISOKE ŠKOLE HEDONIZMA

FOTO: Ismet S. FOTO: Ismet S.

U sedmotomnom književnom opusu Zulfikara Zuke Džumhura ima jedna antologijska minijatura, medaljon od riječi, naslovljen „Metodije“.

Glavni junak Zukine priče upravo je taj Metodije iz naslova, trgovac i potomak ugledne sarajevske kuće. Metodije nije u Zukinu priču dospio zbog pedigrea nego zarad toga što je živio „po receptu“, „metodično“: vazda hodio odmjerenim korakom, vodeći računa o pravilnom disanju; temeljito i natenane se odmarao; za četiri uzastopna dana pojeo bi osam jabuka, četiri limuna i četiri aspirina. I - naprečac umro u četrdeset četvrtoj godini života. Umro od - nepodnošljive isprogramiranosti življenja.

Metodijev „biograf“ Zuko Džumhur, nakon ulaska u život 24. septembra 1920., po svom ćeifu, stvaralački bogato, intenzivno, raznovrsno, mimo recepata i terora principa nanizao je 69 godina ovozemnog bivstvovanja, preselivši se 29. novembra 1989. godine iz života u pamćenje i historiju. Jedna anegdota veli kako Zuko nije priznavao da „posjeduje“ tolike godine nego zapravo manje, odbivši da mu u životni staž uđu spavanje, bolest, jer to, presabirao bi se, i nije proživljeni nego prespavani, prebolovani dio života. Uz to, dodao bi da je za život ponajbolji lijek - rahatluk. Naprosto, prolazio bi kroz život osluškujući Hajamovu misao: „Baci jučer, pusti sutra, gledaj danas“, slijedeći je kao meštar sa visoke škole hedonizma.

I Zukina djela, „Nekrolog jednoj čaršiji“, Pisma iz Azije, Afrike, Evrope, „Stogodišnje priče“, “Putovanje bijelom lađom“, svojevrsne su „bajkovite arabeskne istine o svijetu kojim je hodio otvorenih očiju“, stalno odgađajući da stigne na kraj svoje čežnje, zažalivši da mu je malo očiju da gleda, odgoneta svijet.

Iz knjiga i besjeda njegovih u svakodnevnu komunikaciju preselile su se mnoge mudre misli, dosjetke,pa je Zukino djelo postalo i dio usmene baštine. Ovaj putopisac, karikaturista, slikar, scenarista, scenograf, televizac, mnogoznalac, ovaj „meraklija riječi“ i živovanja, sve što je vidio, dodirnuo svojom imaginacijom, unutarnjim okom, vještom rukom, pretvarao je u „kaligrafsku muziku pera i riječi“. Zuko je bio putujuća katedra duhovnosti i duhovitosti, vješti „žongler riječima“. Negdje je neko, duhovito, rekao da je i Zukin „hod bio svojevrsni umjetnički pravac“.

U Konjicu, ponad Neretve, koju Zuko nazva „velikom, zrelom rijekom“, u Prkanj-mahali, nalazi se Zukin dom, kome su, u ratu izranjavanom gelerima i nemarom, Konjičani i drugi poštovaoci ovog sveznadara vratili negdašnji sjaj. Da je danas živ, Zuko bi zasigurno umjesto nekrologa ispisao pohvalu jednoj čaršiji, svojoj mahali, u kojoj, iako pozlijeđen, pulsira obnovljen život u žaru molitve, uz mirise avlijskih zumbula i šefteli sokaka. Ovaj „prijatelj života“ ispisivao bi arabesku od riječi u kojoj bi živjela čaršija ne kao „palanka duha“ niti kao „prokleta avlija“ nego kao ishodište razložnoga i sabranog života.

Sad, velimo, u jednoj takvoj pitomoj avliji, „zatrpanoj sevdalinkom i tišinom“, Zukina kuća, to zdanje iz osmanskoga vakta, otvara svoj kapidžik i znatiželjniku i umjetniku. A u tom uljuđenom domu „stanuju“ rukopisi, knjige, slike, fotografije, lična dokumenta te, uz ostalo, i Zukine „cipele od sedam milja“, đubretarac, po kojima ovaj hodoljubac bi prepoznatljiv. Nekoć, u taj dom Zuko bi svraćao poslije tabananja dunjalukom i tu bi se u njemu dešavalo ono ozarenje duha nakog čega su nastajala raznolika djela. A Zuko se, beli, nahodoljubio butum svijetom, potom ispisujući ponajviše putopise, koji su postali sinonim njegova stvaralaštva sačinjenog od riječi.

Iako je bio erudita, Džumhur u putopisima nije ekskatedrisao, mada su njegove „staze, lica, predjeli“ dragocjen vodič kroz podneblja, civilizacije, karakterologije, što zapisima i pismima daje žanrovsku polivalentnost. Svoja udivljenja i raščaranost viđenim i doslućenim oplemenjivao je poetičnošću, opričavajući to figurativnim vezom rečenice, koja je počesto znala preći u gnomski iskaz, misaoni bljesak, aforizam.

„Treba putovati i da bi se vidjelo sebe, a ne samo zemlje i ljude“, jedan je od Zukinih kreativnih imperativa, kojim je samjeravao i životne i prostorne koordinate, pritom imajući „osim vlastitog bezbroj zavičaja“. Tako će Džumhur, između ostalog, prepoznati „u Španiji gospodstvenost rasprostranjenu kao što je negdje na drugom mjestu i u drugom i drugačijem svijetu rasprostranjena psovka...“,u bijelom se svijetu više čudeći „odnjegovanošću i ljepotom žena u poznim godinama nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka“.

I što je više putovao, saznavao, istraživao, profilisao svoje stvaralaštvo, Zuki se, za razliku od onih koji žive u „blaženom neznanju“, učinilo da je, suočavajući se sa sfingom života, „neuke pameti i krhkoga znanja“, a zapravo je bio jedna od posljednjih renesansnih ličnosti našega doba.

Ismet Smajlović/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)