Goran Sarić: Papagaj, iliti o ljubavi, sumnji i jalovom čekanju

Nije prestajalo. iz neprobojnog neba su još od sinoć sipale krupne pahulje snijega.

Nebo nad Novim Zagrebom nisko i zatvoreno poput sefa. A još prije dva-tri dana temperatura je bila trinest-četrnaest stepeni, pretoplo za drugu polovinu decembra! Kao da je i Onaj gore izgubio kompas. Ili je možda znao da dolaze Božić i Nova godina, dani vrhunskog kiča i svekolike radosti?

Hmmm, radosti?

Misli li tako i ovaj čovjek, sitan i prilično oskudno odjeven, što već satima sjedi na klupi ispred zgrade broj pet, u kvartu koji se još uvijek – čini se: i zauvijek – zvao Novi blok, mada je izgrađen prije više od trideset godina? Da li i njemu krupne pahulje što zasipaju proćelavo tjeme pričinjavaju radost i bude sjećanje na mladost, doba kad su mu sve stvari izgledale blizu, i na svom mjestu? Ovako, gledajući ga sa koje god strane hoćeš – nevidljivi promatrač ima tu privilegiju da za sočivo svevideće kamere odabere ugao koji mu je volja – ne izgleda baš veseo. Skupio se k’o palačinak na klupi zatrpanoj snijegom, čvrsto stisnuo usne (valjda da ne cvokoće zubima), i samo zuri uvis, ka sedmom spratu maločas pomenute zgrade u srednjoj dobi.

Jutro je, subota. Auta na parkiralištima još prigušeno ne predu a betonskom stazom između zgrada tek svakih nekoliko minuta prođe kakav babac kome je noć odavno postala mučilište zbrkanih sjećanja i sijaset briga, sa “mršavim” cekerom u ruci. Sirotinjska gibira. I vikendom se nešto mora prezalogajiti.

Ali muškarac, čije je torzo već dopola prekriveno snijegom, kao da se uopšte ne obazire na njihove začuđene poglede.
Baš me briga, nek’ svijet misli šta hoće! Moram je opet imati.

***

Kad je početkom devedesetih pobjegao u grad na Savi, nije ni slutio da bi se opet mogao zatelebati. Bilo mu je već skoro četrdeset, razrušen brak i bezbroj brzinskih veza. Dosta mu je bilo ženskog zanovijetanja i prenemaganja. Nakon prvih dana, sedmica, najviše – mjeseci – zavisno od inteligencije i fizičkog kvaliteta “robe”- počela bi mu neizdrživo smetati njihova praktičnost i proračunatost. Kod žena se uvijek, mislio je, ali baš uvijek iza početnog poleta i, kao, zaljubljenosti krije neki račun: ja l’ lova, ja l’ status, ja l’ brak. Jal’ sve troje u isti mah! Lijepo je, naravno, u zgodnom se društvu zapiti, pa klepiti, da sve škripi i ječi. Ali ujutru, seko, svak’ svojoj kući. Bez obaveza.

Tako je barem mislio kad je iz zagušljive hercegovačke kasabice pobjegao u veliki grad. U zadnji čas. Sve dok nije zapucalo, bio je uvjeren da će se sve nekako srediti. Ali kad je krenulo, i kad su ga iz stožera pozvali na razgovor, kazavši mu kako ozbiljno računaju na njegovo oštro oko i mirnu ruku… Neko od njih je, valjda, iščeprkao da je u bivšoj vojski bio odličan strijelac, predodređen da u slučaju “upada terorista”, vreba sa krovova. Zaledio se i još tu, u maloj prostoriji nakrcanoj “nindža kornjačama”, odlučio da kidne.

Srećom, imao je love kojom je mogao kupiti bijeg. Prije rata prvo taksista a kasnije i ugostitelj, imao je vazdan “zaštekanih” gutu “dojčerki”.

I tako ga je, kad je u zavičaju već dobrano grmilo i sijevalo, “progutala zora”.

***

Prvih mjeseci se panično krio od vojne policije koja je u to vrijeme kupila zėme i vraćala ih u rovove. A onda, kad je shvatio da se i ovdje sve može kupiti, počeo da šverca. Farmerke i majičice iz Trsta, dobro a pojeftino, pa italijanska obuća, a između, katkad, i vrećica trave i pudera. No, to je radio samo u izuzetnim prilikama, kad je veza bila sigurna, a prodaja brza i zagarantovana. Naprosto nije mogao da odoli. Pos’o lagan, a lova slatka…

Uskoro je tako u strogom centru, jednoj od uličica koje se s Kaptola ulijevaju u centar, otvorio mali dućan italijanske obuće. Malo mu pozajmicom pomogli kompanjoni iz Trsta – već im je tamo brdo love ostavio – malo sam uštedio, i krenuo. Radnja je bila mala, ali je zaposlio tri cure. Dvije sa juga i jednu ovdašnju. Jer, kod njega nije bilo pauze. Radilo se od sedam ujutro do deset naveče.

Ove naše izgledom nisu bile bogznašta. Debeljuškaste i naoko trome, udavače, ali među policama brze i okretne k’o čigre!

Treća, Zagrepčanka, puno sporija, ali i gosposnija, privlačnija. Lutkica za izloga. Ona kad ti se obrati, s onim njenim smiješkom: “Ma kaj mi velite, gospon…” Ima da kupiš i upakovano govno, ako si pravi muškarac!

***

E, pa ona mu i jeste došla glava. Obadvije.

Isprva ju je, po oprobanom receptu, malo kinjio i maltretirao, po sto puta slao u magacin ili u obližnji kafić, da mu donese “pravi espresso”, da bi joj se, nakon toga, najednom, po sistemu vruće- hladno, ljubazno, uz šeretski osmijeh ljubazno obratio. Kad je vidio da “grize”, crveni se kad je pogleda, nekoliko ju je puta izveo na večeru u jedan od najskupljih restorana u gradu. Škampi, zubatac, italijanska pasta i dalmatinski pršut – sve to zaliveno kutjevačkom graševinom ili dingačem, uz tamburice oko stola… Nema je koja na to ne bi dala, ako je normalna.

I dala je. Doduše, nakon mlakog opiranja, uobičajenog kad žena neće da ispadne “laka roba”. I pritom raskinula dugogodišnju vezu s nekim bankarskim činovnikom koji je već bio planirao da im kupi stan. Tako mu je barem jednom, u krevetu, pripita, uz raskalašni smijeh ispričala.

***

Isprva je bio jako sretan s tom “lovinom”. Em desetak godina mlađa od njega, em lijepa i zgodna. Vižljasta, njegove visine a skladno i lijepo građena. Prava baletanka! Uživao je u zavidnim pogledima muških mušterija kad bi je, ponekad, u radnji pomilovao po kosi, ili poljubio kratko, u usta.

Istina, šverao se on još uvijek, tu i tamo, kad se ukaže prilika, ali je Zagrepčanka zauzimala sve više mjesta u, i oko njegovog kreveta.
Nije ni slutio koliko je zaglibio, sve dok nije primijetio da je “mala” uzela furcata i najednom se počela ponašati kao gazdarica. Galamiti i bti osorna na one dvije “pomoćnice”. Nije ga toliko iznenadila sama ta činjenica – ćud je ženska smiješna rabota – koliko njegovo ustezanje da joj na to prigovori, spusti na zemlju i vrati na mjesto koje joj pripada. Barem u radnji. Doduše, s vremena na vrijeme bi je mlako opomenuo je, ali uvijek nasamo, kod njega ili u mraku skladišta. Ona bi mu se na to najčešće mazno izvinula, rekla da nije tako mislila, nije ona takva, pa to su njene drugarice… Šapnula mu na uho kakvu bedastoću, gricnula ga za uvce, prstima kao slučajno očešala bedro…

I mirna Hercegovina.

***

A sad je, evo, već tri dana nema. Ne javlja se na mobilni, a kako je živjela sa starcima, nije mu se dalo da ode gore, do njihovog stana i pozvoni im na vrata. I to ga ždere k’o rak. Toliko, da evo već od ranog jutra na ovoj studeni dreždi na klupi i čeka je da izađe. Da se rasprave. Mora, baš mora da sazna šta je u pitanju, zašto je najednom nestala.

Pitao je one dvije znaju li što je nema, ali su zemljakinje samo zbunjeno slegnule ramenima. I, učinilo mu se, zakikotale se kad im je okrenuo leđa. Nešto kriju? Da se nije možda vratila onom bankaru? Htio ih je, tada, te dvije polovnjače, poslati u tri pizde kamenjarske, ali se suzdržao. Trebale su mu, bar zasad, dok ne završi s gimanstičarkom. Nema šanse da sad traži drugo osoblje.

U jednom mu se trenutku učini da se rub zavjese prozora na sedmom spratu malo pomjera. Da vidi poznati profil. Tijelom mu prođoše žmarci. Protrlja umorne oči, žustro ustade s klupe, otrese debeli nanos snijega sa odjeće, nogama dva-tri puta žustro lupi o tlo, i odlučno krenu ka ulazu.

***

Izišao je nakon pola sata, pognute glave, kao da ga je poplava izbacila. I smjesta otišao u obližnji kafić, koji je držao jedan njegov stari poznanik, bivši nogometaš kluba iz zavičaja, a kasnije i tima iz Kranjčevićeve. Malo sirov i seljakast, ali dobar, nezlobiv tip. Njemu da se izjada? Ni slučajno! Pa da se pročuje sve do kasabe. Samo da popije par duplih viskija, malo se zgrije i okomora, pa, kao i svakog vikenda, na ručak kod tetke.

Krče mu crijeva, a treba mu i rame za plakanje. Žensko rame. Koliko god im nije vjerovao, katkad ih i prezirao, one su u slušanju bile bolje od muškaraca.

A kad se nakon nekoliko sati, teška kroka i još težeg jezika, napokon dogegao do tetkinog stana – srećom, nije stanovala daleko – već je padao mračak. Vrijeme ručku odavno minulo. Nema veze. Tetka će razumjeti. Ona ga ovdje jedina može razumjeti. Zar nije i ona, uz rat, došla tu, razvedena, s čak troje djece u “prtljazi”? Borila se i, bogami, izborila za krov nad glavom i ručak na stolu, radeći sve i svašta: od čistačice, preko kuharice i kelnerice, pa sve do – gatare?!

(Ovo zadnje joj je donijelo najviše love. S dlana je čitala k’o s nokta, a u fildžanu ti sve znala, kao da se znate sto godina. Dolazili joj odsvakle, najviše raseljenci, od Knina do Hercegovine. Šta sve, u nuždi, iz čovjeka može isplivati…)

Ako ga iko shvati, ona će.

I tako, kad joj je, stotinu se puta izvinjavajući zbog “promašenog” objeda, uz mezu i piće sve ispričao, o ljubavi, sumnji i jalovom čekanju, a na kraju, bogami, i o prisluškivanju, tetka se prvo duboko zamisli, potom ga strogo premjeri, a onda prasnu u smijeh. Takav, da je sve u stanu zaječalo.

“Eeee, budalice moja!” Ustade, i Cmoknu ga u tjeme proćelavo. “Kažeš, kroz vrata si čuo kako nekom tepa ‘Kićo, ljubavi moja’?”

Ovaj je iznenađeno pogleda. “Jesam. Pa šta?”

“Zar ti nije rekla da je prije par sedmica kupila papagaja? Pravu, veliku aru, koja stvarno umije parlatati?”

“Jeste. Spomenula mi je neku ptičurinu. Kakve to sad veze ima?”

“Slušaj, moj si ga ti. Nedavno sam bila kod nje. Zvala me da joj gledam u šolju. Svašta joj se dešava u zadnje vrijeme, rekla mi. Čini joj se da si se ohladio. A i nekidan te je, pred kafićem, vidjela s nekom opajdarom. Pa, valjda, sad hoće da ti se osveti.”

“Stvarno?” pogleda je odozdo, ispodoka.

“Stvarno. Nego otiđi ti, lutko moja, lijepo u cvjećaru, kupi buket ruža, pozvoni joj na vrata i sve će biti u redu.”

Još uvijek ju je gledao s nepovjerenjem. “A Kićo?”

“Ma, Kićo je taj papagaj, gluperdo hercegovačka!”

http://strane.ba/goran-saric-papagaj-iliti-o-ljubavi-sumnji-i-jalovom-cekanju/

Novikonjic.ba

Rate this item
(0 votes)