GORAN SARIĆ / Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (7)

Deset tona krvavog veša

KAD BI SE PONOVO SRELI…

Tri ponajbolja prijeratna druga: G., K., H.

Prije vi... (Munjevito bježanje u podrum – upravo je visoko prozviždala haubička “ptičica”!)

Nastavljamo: ...še od godinu dana prije izbijanja rata, G. je odselio u Zagreb. Tamo se oženio (nije nas zvao na vjenčanje), dobio ćerkicu, počeo raduškati – postao “pravi” čovjek.

Već prilikom prvih posjeta gradu, nekoliko mjeseci nakon što se “upisao u piceke”, njegovi su mi politički komentari postali dobrano “obojeni”. Bratstvojedinstvujućeg, kao što je i on donedavno bio, zapanjilo me je njegovo – doduše, indirektno, mada slabo prikriveno – pravdanje skoro svega što čine nove prekosavske “demokrate”.

Njegovi posjeti su trajali kratko, pa nismo stigli ni da se pošteno posvađamo.

Poslije, u prvim danima izbjeglištva, Darija je s dječacima nekoliko noći prespavala kod njega. U malom, jednosobnom stanu “skrcalo” ih se desetoro. Hvala mu.

K. je desetak dana prije belaja odjurio svojima, u Srbiju. Za čovjeka koji je redovno konzumirao huškačku Politiku ekspres i nije propuštao nijednu važniju utakmicu crveno-belih, to i nije ništa čudno.

Photo: izvor/rogaticani.com

Nigdje mjesta ironiji: K.-ov stariji brat, poznati konjički privatnik Željko Klimenta, vlasnik nekoliko kafića, uhapšen je u napadu na Donje Selo i zatvoren u zloglasni “istražni zatvor” u Čelebićima. “Nestao je” poslije nekoliko mjeseci zlostavljanja, i to samo nekoliko dana prije nego što je ova “ustanova”, pod velikim pritiskom Međunarodnog crvenog krsta, definitivno zatvorena. Komšinica koja radi u Domu zdravlja ga je jednom vidjela kad su ga iz Čelebića doveli na previjanje: “Da si ga samo vidio: dvojica ga vode, ne može sam ni hodati. Sav krvav i izubijan s gaćama na po guzice!”

Poslije se pričalo da je ubijen i tajno, noću,sahranjen na konjičkom pravoslavnom groblju.

H.-a, jarana iz djetinjstva, “vječitog” studenta, rat je zatekao u Banja Luci. Tamo se svojski trudio da napokon diplomom okruni godine slavnog vojevanja s “visokom naukom”.

“Pogrešnog” imena, mjesecima je pokušavao da se izvuče iz “novoocilskog” grada, te domogne zavičaja. Kucao na sva vrata, sto puta tražio dozvolu za izlazak, dospio čak i do predsjednika Opštine, sve dok, poslije bezbrojnih peripetija, nije uspio zbrisati preko granice banjolučkog “atara”. Ovdje je odmah dobio posao u bolnici. Starao se o ranjenicima i porodicama šehida.

U munjevitim krokijima, umoran od opštih mjesta, “velikih” ideja i pokliča, ispunjavam stranice gole istineusred zaglušujuće buke istorije (povijesti). Šapat užasom osupnutog puža-beskućnika katkad se bolje i dalje čuje od govora topova

Nekoliko smo se puta sreli u prostorijama Crvenog krsta. Učinio mi se nekako mlak, dalek.

(Poslije, kad smo se opet zbližili, uz preferans i “kap” rakije, rekao mi je da mu neko reče kako sam već četiri puta pokušao bježati “svojima”. Malo se zacrvenio kad ga upitah: “Zar se znamo od juče? Bogati, kako si to mogao povjerovati?!” Znači, ima obraza.

Dobri moj H.!

P. S.

Mnogo kasnije, u Holandiji mi je do ruku došlo jedno izdanje Haškog suda: debela knjiga svjedočenja bivših zatvorenika u Čelebićima. Tek tu sam doznao kako je stvarno ubijen brat mog druga, Željko Klimenta. Njegov je ubica ovdje pravomoćno osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Koliko god – malo mu je.

To je bila jedna od rijetkih knjiga koju od mučnine i gađenja nisam mogao dočitati. Toliko plastično i neposredno su u njoj opisana sva zvjerstva i pakao koji su prošli ovi ljudi, Bradinjaci, od kojih, koliko znam, nijedan nikada nije bio osuđen za bilo kakav, a pogotovo ne za ratni zločin.

Borci, 22. I 1962.

Dragi Mirko,

Šaljem ti moju pjesmu (“Pjesma svemiru”) gdje ja u samoći i nostalgično govorim sa planinom i drugujem: glorifikacija ljubavi prema visinama – i širinama svemira.

L. Drljača

KRPAR

Ovaj molitvenik krpim od svega i svačega. Kao majstor u nevolji, kad klonem duhom ili osjetim da se ponavljam, posežem za duhovno srodnim gubitnicima iz prošlosti. Osim magije prepoznavanja, čudesnog premoštavanja vremena, oduševljava me gađenje nad zanosom pripadanja masi, čoporu.

Tako sam, na početku, bilježio broj granata, pogođene kuće, imena poginulih i ranjenih. Ali, zapadajući u “suhu” faktografiju, postajao sam sve svjesniji sopstvene naivnosti. Sjeća li se više iko jasenovačkih cifara, ma kolike one bile?! Dok se kenjcu ne nalije voda u uši: suština događaja ogleda se u sitnicama. Bljesak tužnog pogleda; tihi škrgut zuba; način na koji soldat nosi oružje ili na koji je naherio kapu preko čela; zamuckivanje i pauze u govoru… Sve su to stvari iz kojih provejava atmosfera posvemašnje kataklizme!

Photo: izvor/rogaticani.com

Zato sad, u munjevitim krokijima, umoran od opštih mjesta, “velikih” ideja i pokliča, ispunjavam stranice gole istine usred zaglušujuće buke istorije (povijesti). Šapat užasom osupnutog puža-beskućnika katkad se bolje i dalje čuje od govora topova.

“Delirij megalomanije? Pred piscem koji želi poništiti sebe da bi dao riječ onome što je izvan njega, otvaraju se dva puta: da piše samo jednu knjigu, koja može biti jedina knjiga, jer sadrži sve na svojim stranicama; ili da piše sve knjige, tako da slijedi totalitet u njegovim djelomičnim slikama. Jedina knjiga koja bi sadržavala totalitet ne bi mogla biti drugo do sveti tekst, otkriće totalne riječi. Ali, ja ne vjerujem da se totalitet može obuhvatiti pisanom rječju; moj je problem ono što ostaje vani, neopisivo. Ne ostaje mi drugi put nego da pišem sve knjige. Da pišem knjige svih mogućih autora.”

Italo Calvino, Ako jedne zimske noći neki putnik…

VOLITE LI BREHTA?

Prije nekoliko dana novom je tragedijom upotpunjen ovdašnji teatar apsurda. Šesnaestogodišnjem Igoru Pavloviću, štrkljastom, ali spretnom i žilavom sinu naših susjeda, struja – za kojom žudimo evo već više od četiri mjeseca – spržila lijevu ruku. Deset hiljada volti!

Naime, ganjajući odbjeglog papagaja, nesretni se Igor popeo na električni “A-stub”, po čijim je žicama skakutala dotična ara. U pokušaju da je dohvati, Igor se jednom rukom držao za željezni nosač, a drugom mlatarao oko ptice koja mu se odmicala sve dalje i dalje niz žicu. U jednom trenutku se na oblici stuba malo pokliznuo i mahinalno, u padu, posegnuo za žicom. Iz “katabuje”, uskog podrumskog ulaza, čuo sam zvuk sličan onome kod zavarivanja “švajs-aparatom”. Odmah potom su Suhim Dolom odjeknuli krici djece – ostalih sudionika potjere.

Upravnik sarajevske bolnice maločas na vijestima reče da juče njeno osoblje nije moglo da opere – deset tona krvavog veša! Nije bilo struje. Nije bilo vode. Nije bilo plina

Niko u gradu, tako smo barem mislili, nema struju. “Kvaka” je u tome što je baš preko tog voda tekla struja za ovdašnju fabriku oružja.

Tako je sirotom Igoru, u gradu u kome sve peći mirišu na bukvu, hrast, bijeli i crni grab, “nepostojeća” elektrika odnijela lijevu ruku.

Moj mladi komšija, učenik moje majke, uprkos svih nastojanja osoblja iz ratne bolnice Konjic, umro je desetak dana nakon apsurdnog (samo)ranjavanja.

TIŠINA

Mjesečina nad Konjicom kao želatin. Tišinu tek pokatkad “otruje” udaljeni pucanj, toliko da voda, kojom se mijem, na šahtu ispred kuće, zasmrdi ratom.

Drvo će se poznati po svojim plodovima. Plodovi golfa ili ne postoje, ili su sasvim nedužni, ili stvarno korisni. Zdrava jetra, na primjer – to je vrlo fini plod. Nasuprot, plodovi intelektualizma – gospode!

(...)

Pogledajte ih. Čitava naša industrijska civilizacija – to je njegov plod. Tenkovi i trinitrotoluol; Rokfeler i Mond – opet plodovi. Oni su rezultat sistematski organiziranog profesionalnog intelektualizma posljednjih dvije stotine godina. A vi očekujete od mene da odobravam vaše zabave?

Aldous Huxley: Kultura i pojedinac

Photo: opsadasarajevablogspot.rs

UKLETIJA

Lazaru Drljači, posljednjem bogumilu

Stub budi, ka kojem se zjenice moje,

u nepogodi, upravljaju. Kamen budi,

na čijem licu ni odjek odjeka,

ni tračak titraja. (Bijelo usijanje unutarnje –

šuti!) Plač djeteta, u daljini. Gorostasne pečurke,

žute, u snu. Prva ljubav u poznoj starosti –

dostojno Kopernika! A opet, sâm.

Jedini kompas sunce, srce – jedini kompas.

I plamen posljednjeg bogumila,

u šaci što mučno kleše ove redove,

čvrsto držeći drljaču, kist ratarski.

GNIJEZDO

Upravnik sarajevske bolnice maločas na vijestima reče da juče njeno osoblje nije moglo da opere – deset tona krvavog veša!

Nije bilo struje.

Nije bilo vode.

Nije bilo plina.

Doktori, medicinske sestre i ranjenici naše, konjičke bolnice takođe su neprestano izloženi vatri iz snajpera. I granate često “rove” njeno blatnjavo dvorište.

Neki pak kažu da se na njenom krovu nalazi mitraljesko “gnijezdo” iz kojeg vojnici Armije pucaju na vojnike HVO-a na Drecelju. Pa, navodno, zato ovi “šicaju” bolnicu. Pardon, “gnijezdo”. Možda. Ne vjerujem.

Photo: izvor/rogaticani.com

Eh, lijepa su bila ona vremena kad me je ta riječ: gnijezdo, asocirala na našu malu terasu koja gleda na vrhove Prenja! Njen je pod, naime, već u prvim proljetnim mjesecima vazdan bivao uprljan ptičjim govnima. Lastavice su se svakog proljeća vraćale u svoj dom, na malom lusteru, na plafonu te terase. Uzalud sam ga sto puta, ljut, ufastanih papuča, pokušavao uništiti. Svake bi ga godine iznova napravile, na istom mjestu. Sizif, jednom se tako iznenada sjetim naslova Sijarićeve knjige “Kuću kućom čine lastavice”. Sam se sebi, tada, mada uz škrgut zubiju, nasmijem, i odustanem. Definitivno.

Sad, u ovo vrelo ledeno doba, lastavica više nema. Otjerali ih insani sto puta gori od hajvana.

A meni ostaje da rezignirano bilježim slučajeve novih balkanalija, za dram izbačenog đubreta olakšavajući dušu.

Dok prema mom krhkom domu možda već leti nova metalna “kokoš”.

Da se tu, za vječnost, skrasi.

https://www.xxzmagazin.com/deset-tona-krvavog-vesa?fbclid=IwAR3HD_AiHRub5VEGwPVSk7LCyp2WqS4Wi7KxMpZN1zdy4Qh74xupHkCdgTY

NOVIKONJIC.BA

Rate this item
(1 Vote)