ISMET SMAJLOVIĆ: Izlet u Budimpeštu

FOTO: Autor reportaže, Ismet Smajlović u Budimpešti FOTO: Autor reportaže, Ismet Smajlović u Budimpešti

Evo nas u Budimpešti!

U mađarsku prijestonicu pristigosmo vođeni ljubopitljivošću, ali i naumom da bolje upoznamo ovaj grad kroz koji smo nekoć samo prohodili. Tako nas skorašnji četverodnevni boravak u glavnom i odgovornom gradu Mađarske vrati u žamor života. Istina, i vrijeme, ljeto miholjsko, navijalo je za nas, pa Wizerov aviolet iz Sarajeva samo od jednog sahatka, pa gimnazijska i ona studentska znanja o ovoj metropoli pomogli su nam da se suočimo sa ovim gradom na Dunavu, ovog puta ne lijepog i plavog nego zamućenoga, stišanog.

Prenoćili bismo u konačištu na Dessewffi utca 35, nadomak metroa, a onda zarana, ujutro, skakali na noge (u početku lagane a kasnije otežale), pa pravac u razgledanje velegrada. I ovoga puta sjetismo se našega Zuke koji se vajkao da mu, dok je tabanao dunjalukom, bi malo očiju da razazna, vidi svijet. Otkad smo se odali strastima putovanja, a k tome ima već gotovo dvije decenije, naum nam je, zavjet nam je da hodom „istražujemo“ bjelosvjetska znamenja. Pa tako i bi, dok minulih godina pohodismo dolinu piramida, Portugal, Maroko, prodijevajući se kroz Gibraltar, posjećujući Albaniju, Krf, Atinu, turizmopolise uz Akdeniz, pa sjeverni Kipar, mediteransku Španiju i Italiju, a neki od nas, iz četverolista hodoljubaca, i Norvešku, Irsku, Kinu, Izrael.

Promicali smo ispod masivnih, namrgođenih zdanja, proisteklih iz „imperijalne“ arhitekture, strane nama koji smo svikli na naše pitome balkanske ulice, sokake. Tek kad smo se „nasukali“ na obalu Dunava, otvoriše nam se vidici, a bi više i drvoreda, perivoja, koji su protjerani iz „naše“ Dessewffi ulice. A tek kad se autor ove reportaže „susreo“ sa bronzanim Petefijem, gotovo nadnesenim nad „Dunavo ravno“, živnuo je jer je, ej, „vidio“ ovog glasovog pjesnika i bundžiju protiv feudalnih vlastodržaca. Zanimljivo je da je na spomeniku izostavljeno i ime mu, i godina rođenja i pogibije, umiruća, uklesano je tek samo – Petefi. Ostalo pamte historija i narod. Zagledajući u čudesne, klasične i modernističke skulpture posijane po gradu, uz spomenike pristajući, „pozdravismo“ i bronzanoga Endre Adija, također krupno ime mađarske i evropske kulture. I na njegovom spomeniku bi ugravirano samo - Ady.

Iako smo birvaktile u školi bili „dopingovani“ lekcijama o hunima, Atili-Biču Božjem, husarima, „vitezovima mača“ i drugim lukavcima i ukoljicama, spomenike, biste podignute njima u čast nismo vele bendali. Pa ipak, svi turistički prospeketi nagovaraju putnike da posjete i budimpeštanski Trg heroja - Hosok tere, smješten u četvrti Terezvaroš. Prolazeći pored negdašnje jugoambasade, sjetismo se i zlosretnog Imre Nađa, u koju se tu sklonio poslije sovjetske invazije. Na trgu su “postrojeni” mađarski velikani, među kojima, nama iz udžbenika historije znane, i Janoš Hunjadi, taj epski, deseterački Sibinjanin Janko, te sin mu Matija, Matijaš Korvin, koji je kao ugarski kralj zabedemio počiteljsku tvrđavu. Očito je da su se borili za svoju krunu a, bogme, voljeli su činiti osvajačke izlete, spustivši se evo i do Počitelja, grada bijeloga. Onoliko koliko smo stigli sagledati, tragovi sovjetizacije su dobrano protjerani, nema ni otisaka historije duge vijek i po iz osmanskog perioda, jer su i Budim i Pešta bili pod vlašću Turaka. I Sinagoga, građena u bizantijsko-maurskom stilu, koju smo također pohodili, kazuje o jakom židovskom prisustvu u nekadašnjem civilizacijskom mozaiku ove velike varoši.

Dunavom smo plovili brodicom jer tako se ponajbolje mogao sagledati čudesni mađarski Parlament, koji u nas “gleda” sa svojih sedamsto prozora, pa Budimski dvorac, pa promicali ispod dunavskih mostova i onog Lančanog, kružeći oko Margitinog otoka. Za sunčana dana popeli smo se na uzvisje Gelert, do Ribarske citadele. Prilika je za, priznajem odveć lični komentar: pohodeći ovu evropsku megavaroš još jednom smo se uvjerili da nema veličajnih velegrada nego da samo pojedine urbane cjeline blješte svojom egzotikom a da mnogi rubni, skrajnuti kvartovi žive u sivilu. Moglo bi se reći da je “cio” grad lijep tek onaj koji se može “osvojiti” korakom, prepješačiti, u šta spadaju gradovi do stotinjak hiljada stanovnika i koji su se sjatili uz more, oko rijeke, počesto oivičeni brdima, naprimjer: španjolski Kadiz, pa portugalski Funšal, pa Krf, sjevernokiparska Kirenija, Aresife na Kanarima.

Budimpeštanski metro je posebna priča. Prokopan 1896., bio je dug oko 4 km, da bi danas premrežio “podzemlje” velegrada u dužini od 40 km. U gradu od gotovo dva miliona stanovnika dnevno svaki drugi koristi metro-prevoz, pa smo i mi počesto bili u suterenu ove metropole. Valja izreći pohvalu besprijekornoj urednosti vozova u metrou, što se ne bi moglo reći za “nadzemlje”, sa smećem, neumivenim ulicama, baš kao da su bili kod nas na “kursu iz nehigijene”. I još nešto: onog koji ovo bilježi zaradovali su čitači knjiga u metro-vozovima, uz primisao kako je kod nas gotovo neprijatno ulicom pronijeti knjigu ja l’ novine, koje gotovo i ne možeš vidjeti pred mobiteldžijama, marlbordžijama, kafolozima.

U cjelodnevnim bazanjima po Budimpešti činili smo intermeca ne bismo li ićem i pićem podmirili naše unutrašnje organe. Prvi predah desio se nakon dolaska, s večeri, u caffeu “Shagall”,koji nas je primamio nazivom ali i budapest-eszpresszom, a mjerkali smo i mohito, koktel s kojim smo se družili ljetos, na Akdenizu. Kasnije, u elitnoj Vaci aveniji, u RedN caffeu neki iz družbe koji su rođeni u znaku vodolije platili su aqvapannu Toscanu, uz dva “kofeina” i colu ukupno 16 eura, što bi kod nas u kafani koštalo pet puta manje. Dakle, i u EU-Mađarskoj jedan od “specijaliteta” su cijene, baš kao i u drugim zemljama koje pohodismo a koje je ova moneta “ozračila”. Ergo, u našoj Bosni i k tome Hercegovini cijene nisu ucjene nego su onako,baš po mjerinašem čovi. Svratili smo mi i u jednu od pivnica, ne na tokalac nego na irsko tamno, mrko pivo, a oprobasmo i “unicum”, liker-brend spravljen od 40-tak tamošnjih biljaka. Osim jela, tamanjenih usput, u hodu, u turskom “Titizu” smo se “suočili” sa orijentalnom kuhinjom i opet sa sutlijašem i vodom hamidiyom. Provikane paprikaše, gulaše ostavili smo za neki drugi izlet, ako nas kad put nanese u njihove čarde i salaše, koje je autor teksta upoznao dok je prije gotovo pola vijeka vojnikovao na sjeveru Bačke.

Onaj koji ovo bilježi otvarao je i portal NoviKonjic. Intervjui, intervjui. Predizborni. Na desetine. A znano je da se svaki razgovor ne može nazvati intervjuom, nego se pod to može podvesti samo kazivanje mudrih, učenih, kreativnih ličnosti, a sve ostalo je japajajkanje, demagogisanje, čavrljanje, ispovijedanje, frazeraj. Pokazalo se da izneseno zapažanje o tome bi uzalud, uzaman. Iz samoljublja, samodovoljnosti, brzopoteznog sricanja znanja, mnogi i ne mare za vježbe iz posmatranja života. A nama, dok smo što bi naši rekli još “uzgor”, dok nam život ne da mira, valja i dalje putovati. Pa, evo, makar i do mađarskoga stolnog grada.

Ismet Smajlović/Novikonjic.ba

Rate this item
(0 votes)