Politika naša svagdašnja

Nekako pred svake izbore (što je u našem slučaju svake druge godine – ako isključimo izbore unutar mjesnih zajednica), u javnom diskursu se pojavi mantra da su izbori jedini (i to demokratski – šta god to značilo) način da utičemo na situaciju u društvu i državi.

Tako nam se izbori predstavljaju kao jedina šansa da iskažemo svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo trenutnom situacijom i svojim položajem u društvu i državi. Ovakva logika je zabrinjavajuća jer nam u principu ukazuje na to da je razumijevanje demokratije svedeno na izbore. Govori nam se da svi u državi imaju pravo da se bave «politikom» samo na dan kada su izbori. Nakon izbora «politikom» se mogu baviti samo «izabrani predstavnici» koji tokom svog «mandata» donose odluke «za nas i u naše ime».

Piše: Gorana Mlinarević za Oštra Nula

Izbori su postali festivali nakon kojih se očekuje da se mi «obični» građani i građanke nastavimo baviti svojim «običnim životom» – šta god da je to. Također, imamo «mogućnost» da se, ako želimo biti više politički aktivni, uključimo u postojeće ili osnujemo nove političke partije (ili čak budemo nezavisni kandidati i kandidatkinje, ali u svakom slučaju da budemo na izbornim listama). Tako ispada da samo preko aktivnog uključivanja u izborni festival možemo «izboriti» pravo da budemo politični u narednom «mandatu».

Ali treba naglasiti da je kandidiranje na izborima ograničeno samo za one koji su voljni da se etnički deklarišu – dakle ne baš za sve nas. Tako ovom logikom «politika» postaje eksluzivno pravo «konstitutivnih naroda» na profesiju zvanu «političar», koja se prakticira na radnim mjestima zvanim «politička partija», «parlament», «vlada» ili «predsjedništvo». Pitanje naših svakodnevnih privatnih i javnih života i zajednica, ili općeg dobra, ostaje van razumijevanja onoga čime bi se politika ustvari trebala baviti.

Već godinama pričamo kako živimo u apatičnom društvu i kako se u suštini ništa ne mijenja, odnosno da situacija u zemlji postaje sve gora i gora upravo zbog te apatičnosti. Često za ovakvu situaciju krivimo one građane i građanke koji ili nisu učestvovali u tom događaju (festivalu) zvanom izbori, ili su glasali za određene političke predstavnike koji su onda sebi uzeli za pravo da donose odluke o našim životima u naše ime (a pri tome se prvenstveno najviše brinući da sebe i svoje porodice i prijatelje doživotno bogato finansijski osiguraju). Međutim, naše insistiranje da su naši sugrađani ili sugrađanke krive što su glasale za neke tamo ili nisu izašle na izbore i nije ništa drugo nego upadanje u zamku neoliberalnog insistiranja na individualizmu i individualnim odgovornostima. Nikako da sagledamo da je političko djelovanje puno više od pukog učešća u izborima.

Naravno situacija u kojoj smo nije se desila preko noći i neke stvari nisu isključivo lokalnog karaktera (s obzirom da su neki trendovi vidljivi i globalno). Međutim, zbog rata i poslijeratnih neoliberalnih intervencija, festivalizacija politike se možda u nekim segmentima čini izraženija i karikaturalnija kod nas nego recimo u tzv. zapadnom svijetu.

Potpisivanjem Mirovnog sporazuma nama je osiguran prestanak rata, i to nikada ne smijemo zanemariti. Međutim, u pregovorima i potpisivanju učestvovali su isključivo muškarci koji su imali neke «vojske» iza sebe i koji su potpisali samo ono rješenje koje im je osiguralo neograničen pristup moći i raspolaganju bosanskohercegovačkim javnim resursima.

Neoliberalna identitarna logika Izbornog zakona skrojenog unutar Mirovnog sporazuma najveću privilegiju daje pripadnosti etničkim (konstitutivnim) torovima. Tako se ustvari osigurava ratnim i poslijeratnim profiterima da uvijek ostaju na vlasti koristeći se retorikom «spasilaca», «predstavnika» i «vođa» tih privilegovanih etničkih gurpacija. Tako smo svedeni na to da nam je identitarna politika jedini «odobreni» mehanizam za mobilizaciju kolektiva, dok se bilo kakvi drugačiji pokušaji brzo sankcioniraju i uništavaju. Ovo je užasno opasno jer mobilizacije preko identitarnih politika najlakše završavaju fašizmima.

Ostajući na vlasti, samoprozvani «spasioci» i «predstavnici naroda» sebi i svojim partijama osiguravaju pristup upravljanju javnim resursima (kako institucijama tako i javnim dobrima). Njihove partije su korporacije sa nebrojeno prava, ali sa ograničenom odgovornošću.

Jedini prostor koji neoliberalna ideologija osmišljava kao eventualni «demokratski korektiv» «izabranim» političarima na vlasti jeste djelovanje civilnog društva. Međutim, kako se politika u ovom kontekstu shvata samo kao profesionalizovana, kao nešto što je dopušteno samo «izabranim političarima», tako se i civilno društvo (shvaćeno isključivo preko postojanja nevladinih organizacija) počinje gledati isključivo kao profesionalizovani «korektiv» političarima, a samim tim dovodi se u poziciju da njegovo postojanje zavisi od dostupnog novca.

Dok je jako bitno da ljudi koji pokušavaju unaprijediti društvo imaju pristup sredstvima i ne moraju biti primorani da nose dvostruki teret rada zbog svog društvenog angažmana (tj. da mogu ostvariti sredstva dovoljna za preživljavanje preko svog društvenog angažmana), isto tako svjedočimo činjenici da je neoliberalna ideologija prilično kooptirala nevladin sektor pa tako pored ostalog imamo apolitične nevladine organizacije koje zavise od politika donatora, ili recimo koje sve više preuzimaju ulogu pružanja usluga koje su u djelokrugu i obavezi javnih institucija (samim tim učestvuju u urušavanju javnih institucija). U neku ruku, i nevladine organizacije djeluju kao privatne inicijative i doprinose individualizaciji, dok se recimo malo radi na izgradnji zajednice ili građanskog društva.

Tačno je da kada nam «prekipi» znamo se mi okrenuti i drugim «načinima» prakticiranja politike, poput protesta ili štrajkova. Međutim, obično su i protesti i štrajkovi svedeni kako na individualna pitanja, tako i na individualno djelovanje. Zato je nerijetko odgovor ovih na vlasti da samo ignorišu te aktivnosti jer zbog izolacijske individualizacije akteri će se neminovno iscrpiti – i do sada smo tome i svjedočili

Dakle, krug djelovanja i prakticiranja politike se sveo na minimalno, ne čisto zbog apatičnosti već zbog neoliberalne logike koja je nametanjem raznih odluka koristeći narativ «izgradnje mira» ustvari onemogućila mnoga djelovanja. U principu bitno je da oni koji žele i mogu učestvuju na izborima. Bitno je i da oni koji mogu i žele djeluju preko nevladinih organizacija. Međutim, moramo biti svjesni da su to individualne aktivnosti. Pored toga što su nam neophodni i dodatni načini djelovanja, moramo razmišljati i o suštinskom odgovoru na neoliberalnu ideologiju. Bitno je shvatiti da izbori i rad u NVO nisu ekskluzivno rezervisana mjesta za «bavljenje» politikom, već da kako se politika svakodnevno bavi nama i mi se svakodnevno moramo baviti njom.

Međutim, ohrabrujuće je da nam postaje sve vidljivije da neke teme ipak mogu biti od interesa zajednice. Jedna je fizička sigurnost (naročito kada se radi o sigurnosti djece) – ovo se godinama ponavlja kao tema koja mobilizira zajednicu, ali do sada na žalost, opet zbog individualizacije, ova tema se samo sporadično aktivira.

Slična je priča sa socijalno-ekonomskim pitanjima, ali ovdje nam administrativne nadležnosti nikako ne idu na ruku jer se preko tih podjela dolazi do individualizacije pitanja koja nas sve zajedno more. Ali, pošto se moramo obraćati različitim nivoima vlasti ovo zajedništvo se onda rasplinjuje.

U zadnje vrijeme ono što se čini da je od potencijalnog potentnog mobilizacijskog karaktera, jer se teško može izolirati, jeste pitanje očuvanja životne sredine. Životna sredina sama po sebi nije individualistička i ima mogućnost kreiranja zajednice koja zajedno djeluje jer ima zajednički interes: nadležnosti nisu bitne kada se svi gušimo ili kada nam presuše vode; nije nešto što će jedan dan biti interesantno, a drugi neće jer relevantno nam je za danas ali i za sutra; nije ne politično jer svaka politička odluka se tiče naše okoline…

Ono što možemo sada, nakon 25 godina iskustva pod neoliberalnim okolnostima, vidjeti jeste da se baš i ne možemo nositi sa trenutnim zadatim okvirom bez formiranja nekog zajedničkog kolektivnog interesa (gdje kolektiv nije građen preko identitarne politike već preko definiranja zajednice i općeg dobra).

Naravno, ništa se ne može promijeniti preko noći, ali je bitno svakodnevno politički djelovati, razmišljati i zamišljati.

Zahvaljujemo Neli Porobić Isaković i Nidžari Ahmetašević koje su pomogle autorici u obradi teme ovog teksta.

https://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/politika-nasa-svagdasnja/

nk

Rate this item
(0 votes)