GORAN SARIĆ / Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (3) - Prasak što cijepa utrobu

***

Prvi cijelac zaškripao poplatama.

Duboke, stare smeđe čizme, kapa, rukavice.

Muk sretnih vremena.

Mislim, i opet, na Svenka i Vanju. Na njihovu siječanjsku, prvu zimsku radost pred prizorom zametenog potoka. Jutrom.

Dvadeset i drugi drugi devedeset treće: gomila zajapurene dječurlije, uprkos svemu, uinat svim karadžićima svijeta, veselo se sanka. Njihovi glasovi, odleđeni šišmiši na tvrdoj stazi, sapliću moj ionako nesiguran hod. Raste guta straha: ako rokne? Ako samo jednom rokne?

DRUGI ROĐENDAN

Najprije bijeli bljesak, pa onda strašan “festival” zvuka.

Gore, ni deset metara iznad Mališine glave. (Mališa – Milenko Komnenović. Prijeratni autorov dugogodišnji prijatelj, op. ur.) Ali, srećom, i malo ukoso ispred njega, tako da je detonacija samo pomjerila tu čovječinu od stotinjak kila pola koraka unazad – na onaj fijuk imao je tek toliko vremena da pređe u polučučanj.

Uletjevši u prvu zgradu, pored autobuske stanice za neke buduće buseve, ponovo je morao dolje. Naredna je ptičica, vrelo pismo s brda, rastjerala ciglu s krovova.

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Tek nakon pola sata, kad se konačno sjetio da ima pluća, noge, a, bogami, i nešto cigareta, posegne za džep od jakne, za kutijom jorka. Poslije nervoznog pipkanja, pod prstima je napokon osjetio i glatku oblogu plinskog upaljača.

Kres! Ništa. Kres! Ništa. I opet.

Podigne stvarčicu uvis, i prinese naočarima: kroz plavu, providnu polituru, udobno se mreškajući, u tekućini je plivao neidentifikovani leteći objekat, veličine sočivice.

Samo je valjkasta obloga upaljača malo napukla, i to po sredini.

POVRATAK KUĆI[1]

Nanovo žurim

u grotlo.

Titraju riječke ulice. Mlade, uredne žene brode,

plivaju ulicama. Sirene i hridi, ljuljaju bocima.

Topla njina tijela mirluše, još, rubeninom – k’o jutarnji kruh, vreo,

Tek iz rerne!

Jezde šarene fasade kuća u centru

mali dućani, kavanice “iskićene” dangubama.

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Pogled mi pade na listje, olovno,

svježe odštampano: sinoć su opet Konjicom zujale granate,

venuli, na Jurija Gagarina mostu, zaprepašteni starci.

OSLUŠKIVANJE TIŠINE

Nekad sam se panično plašio svih vrsta detonacija. Tako me je najobičniji prasak dječijeg pištolja plašljivca znao nasmrt zaplašiti. Već godinama ne posjećujem nogometne utakmice, mada veoma volim taj sport, i to samo iz straha od odvratnih, zaglušujućih detonacija petardi i drugih pirotehničkih pomagala kojima su još stari Kinezi obilježavali praznike. Uz televizor, gledajući kakav “praistorijski” kaubojac, panično se trzam na svaki metak iz Džon Vejnovog kolta. I sada, poslije hiljada granata, poslije svih užasnih stodvadeset i stopedesetpetica u ovih deset mjeseci, taj sada logičan, a prije samo fobičan strah od žestokog praska nije nimalo ukroćen. I dalje se tresem i drhtim u trenucima, minutima i satima u kojima oko moje stare kuće, građene bez betonskih “ploča” i skloništa – u vrijeme kad smo vjerovali da živimo u najboljem od svih svijetova i da su ustaše i četnici prikaze iz nekog drugog filma – uz neopisiv tresak let završavaju desetine i desetine granata.

Koliko smo tako puta za ovo vrijeme majka i ja, skutreni ispod starog kuhinjskog stola, sa zebnjom osluškivali (prvo) ispaljenje iz topa ili tenka, pa onda, nakon paaaaar sekundi, prasak što cijepa utrobu, razara kuće-svetice, diže im krovove – njihove lijepe haljine. Na to se, valjda, odnosi onaj stih: Da ti roknu samo dvije... iz meni najdirljivije bosanske ratne pjesme.

Ali strah, moj strah od udara, sada se grana i širi ne samo na trenutak cepanja, već i na one dvije-tri sekunde prije “ateriranja”. Sada me, naime, sve više “žulja” tišina. Dok čitam knjigu, udobno zavaljen u toplom podrumu, krajičkom svijesti očekujem prvu.

Dok jutrom žurim na posao, s kraja na kraj grada, pažljivo osluškujem tišinu, pogledom svejednako tražeći pogodan zaklon, haustor ili otvorenu radnju u koju bi se mogao baciti ako začujem ONO.

Naveče, dok pijem rakiju, okružen bližnjima i razgaljem tihim, sotto voce Oliverom, odjednom mi se pogled zamuti: evo je. Sad će!

Stalno tako. Iz dana u dan.

***

Sve te uči i nagoni da radiš i štediš, i crkva i vlast i tvoj rođeni razum. I ti slušaš i oprezno ideš i pravedno živiš, upravo i ne živiš nego radiš i štediš i brineš i vek ti u tome prođe. A onda odjednom, izokrene se i izopači cela ta igra; nastupe vremena kad svet stane da se ruga razumu, kad se crkva zatvori i zamukne, a vlast zameni golom silom, kad oni koji su pošteno i krvavo sticali gube a dangube i siledžije stiču. I niko ne priznaje tvoje napore i nikog nema da te pomogne i posavetuje kako da braniš zarađeno i ušteđeno – može li to biti?

Zar to može biti?

Ivo Andrić: Na Drini ćuprija

Photo: Wikipedia

BOSNA, NA STO NAČINA

Uskrs.

Više od dvije sedmice bez pucanja.

Danas išli na jaja kod komšija.

I, poslije, na “strašan” bosanski lonac kod nane Vasve.

Uveče se zapili kod čestitog starine Azinovića Bože, u njegovoj kući na osami,

pomalo truneći o politici.

Pod njegov je dom, nedavno, pala jedna kumulativna.

I nije pukla od bijesa.

STARA BALEGA

Jučer, na deseti april druge godine rata, bio Svenkov rođendan. Sedmi.

Već ga vidim, oznojenog i rumenog, kako s drugarima “ljuštri” petu čašu kole.

(Dok Vanja, zacijelo – po savjetu oca, umače prste u vino.)

Davakica, prava domaćica, ispija popodnevnu kavu, i, možda, ozbiljno razmišlja o svježem vjetru s juga.

Photo: Marija Đoković/XXZ

Uskrs je, i žene su već spremne za stidljive dječije osmijehe – sve sa košaricama!

Čarkanje u dolini Neretvice se nastavlja.

Maločas, dok smo ujna i ja stajali usred njene bašče, halapljivo udišući svježi proljetni zrak, jedan je metak zviznuo nekoliko metara iznad naših glava i zabio se u krtu ciglu.

Danas okopavao deda Ješine jagode za Svena i Vanjču.

Prošlogodišnja balega, džarnuta, još nije izgubila staru boju.

KUĆE

Deset je kuća u mojoj ulici puno travanjske promaje.

Od njih, osam je starih, što nekim čudom su pregrmjele prošlo Veliko Klanje.

Na ulazu u grad, u selu Bijela, blizu prvih borbenih linija, pričaju ljudi, prva dva doma koja su proljetos stradala od granata bile su baš takve starice, neokrnjene u Drugom svjetskom ratu.

I onda kažu kako nema pravila?!

Photo: Braca Stefanović/XXZ

RASPORED ČASOVA

Dvanaesti četvrti devedeset treće. Dva i pedeset.

Polako izlazim iz mamurluka.

San se polako povlači pred jednoličnim tiktakanjem vekerice.

Trijezni me fakat da, eto, do gležnjeva upadam u još jedno ratno svitanje. Ili barem probijam njegovu opnicu.

Začetak dana u kome me čekaju: jedan starac sa štapom, srdita pogleda, debelih usana i mišje sivih očiju (obećao mu: dvije konzerve graha, jabuku, malo mlijeko u prahu); jedan Amir, godina i po, pravi pajtos, za dvije kutije dječije hrane (plavi pablum). Već vidim ružu širokog osmijeha. Jedna Željka prekrasnih prstiju. Koža s okusom čokolade.

Ako je sreće, i par čašica rakije;

jutarnja kafa s jajima, lično spremljena, s kolegama iz Crvenog krsta;

gomila izbjeglica;

i možda – još svašta!

Vani, osluškujem zvon oluka, i zujanje tuđih avaxa nad hercegovačkim nebom. Spasavaju nas, eto, od nas samih.

Neizdrživo mi se izlazi vani, na puste ulice grada.

Umjesto te, sada – zbog policijskog sata – neostvarive želje, sjedam da pišem, zavaljen na podrumskom ležaju.

Tako stvaramo, ja i moj kućni miš.

Trkopiš.

Photo: Marija Đoković/XXZ

TV MANIJAK

Prvo malo sporta: atletika, nogomet, pa “veliki” tenis.

U velikom svijetu igara napretek. Zatim malo Eros zakucka na vrata,

ljubav putem prašne cijevi magičnog ekrana – bijeli svijet se bavi mladim,

lakim robljem, uzduž i poprijeko. Ovdje, svi smo roba,

tananijeh cijena: ni cvanjcik za život, ni cvonjak – za glavu!

Potom, sat-dva filma, akcije, Vijetnama,

tek da spremni dočekamo noćcu. Tamo filmska traka,

ovdje – vreća mraka! Tek pucanj se javi,

bez bata koraka, dok usamljen slušam, sa vrata skloništa,

Jedna zvijezda s neba užurbano slazi. Da l’ da joj se javim,

i izrazim sućut? Gasim žarje, moju malu stelu,

i plazim unutra, u mèm bez parnjaka. So i luk zijevaju,

s prljavog stolnjaka.

***

Draga Davakice,

Nisam vjerovao daji kad je mjesecima ponavljao: Kakav je ovo rat?! Mi još nismo ni osjetili rata!

Moju nevjericu potkrepljivale su hiljade granata, puno, neki kažu – čak oko šezdeset procenata – srušenih, zapaljenih ili opljačkanih kuća.

Ali sad...

Već šest dana smo u totalnom mraku. Nema struje, a pucnjava, koja više ne dolazi samo iz pravca sela Borci, ne dozvoljava mi ni da čestito operem zube ili da se, jutrom, istuširam. (Vidiš kako mi dobro dođe moja stara navada tuširanja hladnom vodom. Smij se ti, samo se smij!)

Photo: Braca Stefanović/XXZ

U podrumu imam jednu kantu (Solženjicinovi sibirski sapatnici bi kazali: kiblu) u koju, da prostiš, piškimo, a baka, kad “zagusti”, vrši i onu drugu, malo složeniju nuždu. Ja još nisam dotle dogurao.

Grad gori. Ono o čemu sam ti, prilikom mojih posjeta, često govorio, čega sam se stalno plašio, upravo se dešava. I što je najgore, još se ne vidi kraj najnovijoj katastrofi. Jer, za razliku od one stare priče, ovdje imamo čak TRI jarca na tankom brvnu.

A u tom je slučaju sve moguće.

Srijeda, 23. 4. 1993. (nastavak)

Prošlo je pola šest. Bukti vatra u glomaznoj njemačkoj peći. Nestvaran mir, tek s vremena na vrijeme “silovan” pokojom udaljenom detonacijom ili rafalom iz automatske puške (prdavac).

Jučer smo imali jedan od najtežih dana otkako je počelo. Čitavih pet sati grmilo je iz svih oružja i oruđa. Detonacije su odjekivale doslovno sa svih strana. Više se nije znalo ko na koga puca, jer su sad, kažem, u igri tri zaraćene snage.

Jedan top, ujna kaže topić, postavljen je kod sale, drugi na Govnari, iznad naših kuća, treći na Šilića okuci, pa možeš misliti na šta liči taj “maskenbal”. A u sali se. kažu, trenutno nalazi nekoliko stotina zatvorenika, i to, odnedavno, i Srba i Hrvata. Hirovitost ratne (ne)sreće: vojnici koji su do prije pet-šest dana – barem formalno – bili ljuti neprijatelji sad čame u istoj, za ove prilike dozlaboga nesigurnoj zgradi, čiji je limeni krov običan papir za leteće “ljepotice” s brda.

Ne smijem ni pomisliti...

Na potoku su sad smješteni punktovi Armije BiH, tako da se oko naše kuće šećka dosta njenih vojnika. Zasad nam nisu pravili nikakve probleme.To su većinom gradska raja, svi se poznajemo, ali je i pored toga napetost velika. Tako se neko veče, oko 10 sati, vraćamo sa sijela u skloništu kod ujne i daje, kad s potoka odjeknu:

Photo: Braca Stefanović/XXZ

– Stoj! – praćeno repetiranjem.

– Ko ide – ponovo viknu isti glas.

– Ja sam, komšija – odvratih, stojeći kao ukopan, odgurnuvši ruku kojom me je majka pokušala povući iza zida.

– Sa mnom su majka i ujna.

– Silazi dolje, do garaže.

– Evo idemo. Samo ne pucaj, sve je u redu.

Ujni i mami su se noge “odsjekle”, naročito zbog nekih okolnosti o kojima ti sad ne smijem pisati.

Kad smo, sve tutajući, napokon sišli do garaže, jedan debeljuškasti vojnik

nam reče da noću ne smijemo ni mrdnuti iz kuće.

– Naređeno nam je da pucamo bez upozorenja – dometnu “krofnica”, važan kao da je upravo citirao Sokrata.

Poslije smo im brže-bolje skuhali kafu, pa je mamin lonac, zbog njene panične užurbanosti, skroz zagorio.

Danas sam, ipak, išao na posao. Bimbo i ja smo fićom projurili kroz grad sa čijih padina, kažu, vrebaju snajperisti HVO-a. Izgleda da je ovih dana jako puno ljudi stradalo u borbama tako da, kad mi je danas jedan kolega rekao da je moj drugar, pjesnik, metalac Meho Rizvanović umro prirodnom smrću, kao da mi je, božemeprosti, laknulo.

– Uh, srećom – otpuhnuh. Neko mi je ranije rekao da ga je pogodio snajper. Eto šta učini sranje od rata! A da je mir, gorko bih plakao za pjesnikom.

(1) Dok nisu zaratili Armija i HVO, s propusnicom “Crvenog križa Herceg-Bosne Općine Konjic” svaka sam 2-3 mjeseca išao u Poreč, u posjetu Dariji i djeci. Drugačije, s imenom oca Jeremije i majke Natalije, vjerovatno ne bi bilo možno. Bila su to neka suluda putovanja, ni u čemu nalik mirnodopskim. O njima sam pisao u zbirci antiratnih priča “Crna marica” (Zoro, Zagreb/Sarajevo, 2006).

https://www.xxzmagazin.com/prasak-sto-cijepa-utrobu

NK

Rate this item
(1 Vote)