GORAN SARIĆ / Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (1)

POVRATAK U BUDUĆNOST

Na sugestiju urednika, staviću na papir nekoliko rečenica o životu prije života ove knjige.

Kao prvo: zašto još jedan BiH (anti)ratni dnevnik? Nisu li o njemu, tom “nesretnom ratu” (sintagma koju mrzim gotovo jednako kao rečenicu “nije to bio moj rat” ili pitanje: “ko nas to zavadi?”), nisu li o njemu, dakle, već ispisane tolike stranice? Nisu li se njime, na ovaj ili onaj način, svi bavili? Bez namjere da ikog uvrijedim: od čistačica do akademika, od prvačića do penzionera, od polupismenih škrabala do nobelovaca?

I gotovo svi o njemu imaju svoju istinu. Istinu koju je većina spremna grčevito braniti, u najmanju ruku, do posljednjeg slova.

E, tu, za mene, i jeste problem: braniti, pa još do posljednjeg slova. Još uvijek smo ušančeni, u tim našim puževim kućicama, našim golim istinama.

Kao, do jučer, u rovovima.

Već odavno živim, i polako starim u Holadiji. Kod kuće se, čini mi se, jako malo promijenilo. A i to malo – puževim korakom. Ponekad se naježim. Kao da će, gluho bilo, tek sad devedesete!

Evo, baš sam jučer na teveu slušao jednog pisca, bivšeg ratnika, i k tomu negdašnjeg poznanika, kako pred visokim sudom “časno”, svijetla obraza, tvrdi da na mjestu na kojem je pogubljeno više hiljada ljudi “nije bilo nikakvog zločina”. Da je to sve luk i voda, laž i propaganda Onih Drugih.

Alal mu jezik, i pisaljka!

A i moj Konjic, s jedne strane četiri duge godine sistematski granatiran, s druge držan na krvavom nišanu, nakon Bradine, Čelebića, nakon porodice Golubović, još uvijek nema ulicu po nekom od njegovih stradalih civila “pogrešne” nacionalnosti. Nije li samo to dokaz da nismo baš suviše daleko odmakli? Gdje, ka kojoj to “svijetloj budućnosti” idemo? Kakvim to, da se vratim na prazna obećanja, kašikama danas jedemo, kakvim jezicima govorimo?

Moj dnevnik, kakav je da je, nije pisan jezikom jedne (bilo koje) istine. On ne bi da razdvaja. Stvaran bez zadnje namjere, kao čin samoodržanja, on govori o običnim ljudima – prijateljima, poznanicima, komšijama – i htio bi, takav, da zbliži ljude. Da pokaže, opet i opet, kako su se i u Konjicu, baš kao i u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Busovači, Tuzli, i pored svih strahota ljudi pomagali, družili, dijelili zadnju “kap” brašna i cigaretu iza uha.

Zvuči malo patetično, ali tako je bilo. Barem u Suhom Dolu, mom Makondu.

Čak i pišući o tragedijama i zločinima, nijedna od ovih krhotina stvarnosti nema namjeru da optužuje. Za to su zaduženi drugi ljudi, i ustanove. Kao i svaki dnevnik, iako prije svega itinerer duše, on se katkad, htio-ne htio, morao osvrnuti oko sebe.

Njegova dodatna vrijednost je, možda, što je nastao na jednoj od najvrelijih tačaka rata u BiH. U i oko Konjica su se desili neki od najvećih zločina. O tome, koliko znam, sami Konjičani, oni koji su rat proveli u gradu, nisu mnogo pisali.

Sve eventualne greške i netačnosti preuzimam na sebe. Za njih sam ja odgovoran. I, naravno, nemam iluzije da bi ova knjiga, čijem se izlasku neizmjerno radujem, igdje i išta mogla promijeniti. To i nije njen cilj. Ako ijedna knjiga može imati neki „cilj“ onda je ovoj to da se u njoj prepozna što više tzv. običnih ljudi, na kojima su se uvijek najviše lomila, i još uvijek, na žalost, širom svijeta lome kola ogromne mašine koju zovemo: rat. To prepoznavanje u besmislu bi bila moja najveća satisfakcija.

Bilo kako bilo, ovaj rukopis u cijelosti posvećujem majci Nataliji, učiteljici Nati, najboljem ratnom drugu: umjesto cvijeta, ili omiljenih joj pepermint-bombona – za sve godine jalovog čekanja u nekad prepunom konjičkom domu Sarića. Hvala, drugarice učiteljice!

Hvala i Gariwu – posebno Svetlani Broz i Ameru Tikveši – što su prepoznali vrijednost, ali i žalosnu aktuelnost ovog dnevnika.

SVETA KR(V)AVA NACIJA

Moj pogled na Svetost Nacije nalazi se na teško odredivoj tački gledišta: ni odozgo, ni odozdo, ni izvana, ali ni sasvim iznutra.

Bilo bi mi neuporedivo lakše da imam, poput većine inficiranih, višak negativnih osjećanja prema Drugima: nikad nisam uspio na duže vrijeme u sebi zadržati mržnju; kratkotrajni naleti srdžbe – to da! Ali Ahilej – nikako!

Vjerovatno u tome leži razlog što u ovom klanju niko od mojih nije stradao.(Smijem li, a da to ne bude prizivanje nesreće, ovdje dopisati: još?) Moji su momci s Davakicom (s majkom Darijom, autorovom suprugom, op. ur.), daleko, na sigurnom, ukoliko išta u mojoj (bivšoj) domovini može biti okarakterisano kao takvo. Majka je i dalje tu, sa mnom: brzopleta, nervozna, puna sekiracije i straha za mene, džangrizava ali dobra, predobra. “Dala bi gaće sa sebe”, kaže ujko, pardon, dajo, kako ga mi iz familije zovemo.

U meni, osim paničnog straha od granata, nije pretjerano jak ni nagon za samoodbranom, ako izuzmemo pisanje, prastari način za rastjerivanje demona u i oko sebe. U našoj katabuji (podrumu), izuzev starog, nedavno pronađenog štapa i jednog očajno tupog kuhinjskog noža, nema nikakvog oružja. A ona džukela Moni, koga svaku noć, u gluho doba, moram pustiti na pišanje, sad mi je više teret i opasnost nego zaštita od nezvanih gostiju. Dosad sam, zapravo, više ja njega spašavao, pošto naprosto poludi kad vidi uniformu: otkud on zna da je vrijeme dobrog il postina u Bosni – pluskvamperfekat!

Elem, nekako više volim da sam go k’o, da prostite, pištolj. Takav manje strepim, znači: bolje spavam.

S druge strane, nikad nisam do kraja razumio zašto se, zapravo, vodi ovaj rat: ko ga je kome prvo i kada, ko je davno, prije više stoljeća, u nekom besmislenom sporu bio više, a ko manje u pravu.

Čije kosti brže trunu.

Neki to zovu apolitičnošću, neki glupošću. Bilo kako bilo, papiru ne umijem lagati. Ne razumijem zbog kakvih bih “viših ciljeva” morao iz svoje kuće. Od svojih komšija. I prijatelja. Majke. I Monija. Ne razumijem – i šlus!

Vidim samo da moja Bosna, moj Hum, baš kao i, do maločas, ne manje moja Juga, polako nestaju sa zemljopisnih, pardon: geografskih karata. A, bogami, i sa lica zemlje. Gradovi nestaju pod naslagama živog pijeska, djeca venu poput makova u polju, duše urušavaju iznutra. Dojučerašnji prijatelji postaju stravično uvećane snajperske oči. Kafane, ulice, pa i cijela naselja naprasno mijenjaju nazive tako da mi više nije jasno da li sam sinoć nakon granatiranja popio još uvijek uobičajene tri čašice konjaka kod ujne, u staroj dajinoj kući iznad potoka u našoj maloj ulici Suhi Do, koja je, iako praktično u centru grada, oduvijek bila “slijepo crijevo”. (Na njenom kraju, strmi makadam vodi u gustu borovu šumu i dalje, do prvih sela i zaselaka. S jeseni i s ranog proljeća, za pljuskova, niz taj se zapušteni putić slijevaju prave bujice, “sezonski” potoci, hrleći ka velikoj, u ta vremena bijesnoj utoci Neretvi. Poslije njihovog prolaska naša bi uličica, zasuta pijeskom i muljem, više ličila na pustinju nego na “uljuđeni” dio grada. Trebali su joj mjeseci da opet postane naš dobri, stari Suhi Do, pun prašine, dječijih uzvika i muzike iz obližnjih kafića.) ili sam, ustvari, boravio u nepoznatom gradu, u Ulici palih Jugovića. Preko puta trafostanice.


Photo: Braca Stefanović/XXZ

Pored ovog dnevnika i brendija, još mi je nekoliko ljudi, stvari, te brdo knjiga pomoglo da predeveram zlo: jedan Mišel, pa Džordž i Oldouz, skromni Ivo i izvjesni drski Rus imenom Nabokov, komšinica Desa koja pravi izvrsnu, mada za moj ukus nešto suvlju pitu krompirušu, već spomenuta (furiozna) ujna i ljudina dajo, crveno-siva “suha” olovka, jedan Italo učenjačkog prezimena, te moj stari automobil dijana, “ljubavnica” brža od granate, i neki antijunaci koje će pažljivi čitalac (jedan od ona dva-tri fanatika pisane riječi do kojih će, nadam se, nekako stići ova ponešto zbrkana pisanija), polako, čitanjem upoznati.

Za ostalo, a naročito za prigovore: šta hoće ovaj?; na čijoj je strani?; za koga navija?; ih, kud li je zabas’o! – naprosto nemam vremena. Žurim.

Nisam iz njihovog filma.

POBJEGULJA

elegija za Ješu, Jeremiju

Dišem, punim plućima žderem slobodu.

Noću, oko pola četiri,

mamuran se budim. Alkohol polako isparava,

izlazi iz pora, malog mozga,

končića nervnih.

Sjedam da zapišem pjesmu koja vječito bježi,

curi između prstiju

poput pijeska:

o tome kako u smrzlo predvečerje šetam s klincima

u paničnom strahu da će kotlinu grada sad,

ovoga časa,

zasuti slijepe metalne kupe koje jedu djecu;

o tome kako danima ništa ne znam o Milici Čubrilo,

sjajnoj curi iz Gospića;

o tome kako već dugo ne vidjeh Zagreb,

i mog tanušnog, pijanog prijatelja Domovića;

o tome kako me je strah;

o tome kako me je strah;

o, Bože, kako se bojim rata!

Vjetra koji će, koji može rasuti moje,

i očeve kosti.

BLOODY STORY

Jednog su kasnog majskog jutra na desnoj obali Neretve pronađeni leševi mog kolege, profesora geografije, njegove supruge, takođe koleginice iz struke1, i dvojice njihovih sinova, dječaka od pet i osam godina.

Jutro prije toga sreo sam ga u školi u kojoj smo obojica radili.

Izišavši na terasu, osunčanu, čavrljasmo o svemu i svačemu. Raspitivao se o mojoj sestri, kojoj je četiri godine bio razrednik. Pola godine prije izbijanja rata ona je, zajedno s mužem i petomjesečnom ujkinom debelguzom Mašom, odbjegla u zemlju lala i kanala.

– Kako tvoja djeca podnose granate?

– Onako. Svi se, kad počne, šćućurimo u jednu sobicu koja nije na direktnom udaru. Rijetko silazimo u podrum.

Ulicom ispod nas baš je prolazio jedan mladić u uniformi a la Ninja Turtles.

Obojica odgovorismo na njegov pozdrav.

– Vidiš – reče tiho Đuro nadnoseći mi se nad lijevo uho – ovaj je jučer rekao da bi sve Srbe u gradu trebalo poklati.

MOLITVA ZA DJECU

Ko to ozgo, sa ovije’ brda, oslikanih kičicom Drljače,

rastjeruje konjičke magline? Ko nam cilja u stoljetne lipe,

u dječicu sa ružom u oku? Ko nas tjera u pak’o skloništa,

prišt rakijske tuge burlja u utrobi, s njegova se groba

Photo: thequeerfrontier

– skromne, travne humke – stravično igrajuć?

Da l’ ruka dvonošca, što imenom stoka samo mu tepamo,

vrijeđajući krave, nježne, buljooke, ikada zadrhti kad povuče kanap,

il’ otkoči pušku s komandom: Opali! Da li,

dok se gradom tutnjava razliježe, dok granate zuje –

o, groznijeh ‘čela – taj ikad pomisli: Bože, Jedini,

ti što si Svemoguć, i moju bi djecu neko mog’o ‘vako,

poizdaljeg, moćan, a natreskan, posve kukavički!

I njegovu djecu, vrapčiće nezlobne, možda mračak čeka,

isti, rušilački. I toga se bojim, tmuran i rasturen sličicama Hada,

tužeći za djecom, mojom, i svačijom. Moleći za djecu, moju i svačiju.

1 Pokojni Đuro i Vlasta Golubović. Za njihovo strašno ubistvo i ubistvo njihovo dvoje maloljetne djece kasnije je odgovarao izvjesni Macić. Kažu da je ubicama jedan od dječaka uspio pobjeći, ali ga je zvijer na dvije noge na koncu ipak uspjela stići.

https://www.xxzmagazin.com/sveta-krvava-nacija

Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)