VANJA ŠUNJIĆ: Gvozdena bajka u orgazmičkim otkucajima epohe

Prikaz knjige „Priče sa satnim mehanizmom“, F. Šehić, BUYBOOK, 2018.

Knjiga „Priče sa satnim mehanizmom“ autora Faruka Šehića tumara bespućima naše epohe. Kako sam autor kaže, svaka njegova knjiga nastavak je one prethodne, tako se i „Priče sa satnim mehanizmom“ nastavljaju na „Knjigu o Uni“, „Moje rijeke“ i ostala Šehićeva djela. Šehić nas ponovo vodi onim poznatim stazama svoje književnosti, kroz koju je trasirao jedan osoben stilski postupak. Rođenje u Bihaću, kao sretno dijete socijalizma, Šehića je kao mladića zatekao rat i direktno ga, kao i cijelu njegovu generaciju, suočio sa svim neimanjima i haosom ovdašnje apokalipse. Miris knjiga i antikvarnica brzo je zamijenio miris smrti i truleži, a dječak koji je maštao o tome da postane pisac, postao je piscem predvodnikom „pregažene generacije“.

Sve navedeno, u gotovo pozitivističkom smislu, oblikovalo je Šehića kao vrsnog pisca koji uspijeva u svojim pričama i romanima prikazati ljepotu, strah, miris, ljubav, strast… Pisca koji voli i osjeća prirodu i sve njene procese, te čovjeka, kao nezaobilaznog rušioca te sinergije flore i faune. Međutim, Šehić se, moguće je, ne bi složio s ovom konstatacijom, jer, njegov kralj životinja nije lav, no čovjek.

U knjizi „Priče sa satnim mehanizmom“, kroz 15 kratkih proznih refleksija na oko 130 stranica, Šehić nam smjelo i nepatvoreno donosi zvuk naše epohe i ritam njenih otkucaja. Sve je nabijeno posebnom energijom i kontrakcijama, orgazmičkim otkucajima eksplozivnih naprava, srca i satova, koji nepogrešivo mjere vrijeme mira i rata, života i smrti, te vrijeme koje smo protraćili u odnosu na ono koje nam je ostalo. Od svega navedenog, samo je satni mehanizam postojan, a sve drugo, u vrijeme predapokaliptičnog sevdaha, na koncu dvadesetog vijeka propadljivo je i nesigurno.

„Društvo se zauvijek lišilo destrukcije masovnih razmjera, mogli smo mirno spavati jer, jasno su rekli: rata više neće biti“

Ovo je rečenica koju će izgovoriti jedan od protagonista Šehićevih priča. No, nedvojbeno je da smo zarobljeni u vagini rata, u čiji otvor su, kako se dalje kaže: „ mogle stati kolone izbjeglica sa zavežljajima, stokom, uplakanom djecom na konjskim zapregama, među kojima sjedi jedan mali dječak s bijelim zecom u naručju.

Tokom rata i neizvijesnosti, svaki zvuk i svaki osjećaj su intezivniji; poljubac, otkucaj srca ili sata, orgazam, pucanj… sve se duplicira x 100. Svaka prirodna pojava postaje smrt: „Kišne kapi su okrugli vodeni astronauti zaduženi da hrane zemlju svojim leševima.“ Melanholija, tuga i seksualna požuda ovdje su neizlječive bolesti koje su gore od kolere, pa tako, u jednom trenutku, Šehićev junak na ulici gotovo histerično maršira: „Žena! Žena! Žena! Žena! Žena! Žena!“, jer, sve je možda posljednji put i sve treba podrediti ovom trenutku – sada. U ratu, vremenu odlaska, kako ga Šehić označava, male su šanse za romantičnu zaljubljenost. Malo je trenutaka za ljepotu kada sve miriše na smrt, kada se vrijeme mjeri satovima od krvi i mesa.

Šehić na izvjestan način svoju dosadašnju okrenutost meditativnim i refleksivnim eskapizmima, prožetim fleševima ratnih užasa, u ovoj knjizi pomijera u pravcu nešto izmještenije pripovjedačke perspektive koju dodatno oneobičavaju natruhe distopijskog žanra. Time se dublje zaranja u ljudska osjećanja, što uveliko govori o piščevoj zrelosti i potvrđuje hipotezu Damira Karakaša, koji kaže da je peta decenija idealna za pisanje te da neke priče, da su ranije napisane, prosto ne bi bile dobre.

Proza u knjizi „Priče sa satnim mehanizmom“ nije ona koja će se rado čitati kao lako štivo pred spavanje, ali je dakako posrijedi književnost koja će ostati da svjedoči, kao monument jednog vremena. Riječ je, na koncu, o knjizi čiji će opisi i narativni tokovi ostati urezani u našem sjećanju i iznova nas provocirati i opominjati da se više nikada nikome ne ponovi. Da više niti jedna generacija ne zapne u predapokaliptični sevdah, čiji će predvodnici biti junaci pregažene generacije.

Rate this item
(0 votes)