NEPRESUŠNO PERO IZ KONJICA

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan.
Babo, danas kad smo te spustili u mezar trudio sam se da ne zaplačem. Ti si šehid i zaslužuješ da tvoj sin bude čvrst. Večeras mi se plače. Nije me strah, samo se bojim da ti nikad nisam dovoljno rekao koliko te volim.

Babo, prijavio sam se u diverzante. Znam da ti se to ne bi svidjelo, al’ rat je takav da nas mlade na liniji progone kroz iglene uši, a u diverzantima imam poštovanje. Stalno negdje idemo. Puno se puca. Ako poginem, nemoj se ljutiti na mene.

Babo, danas sam ranjen. Ništa strašno. Uskoro me puštaju kući. Nadam se da sam post'o pravi ratnik.

Babo, danas me opet zakačilo. Ništa strašno. Izaći ću iz bolnice do tvog rođendana.

Babo, post'o sam komandir čete. Bio bi ponosan na mene.

Babo, opet me zakačilo, ništa strašno, možda će mir prije nego izađem iz bolnice.

Babo, završio se rat. Strašno mi nedostaješ. Kuća je sva razrušena, ne znam šta da radim.

Babo, završio sam školu i mnogo mi nedostaješ na ovaj dan što svi mi govore da je velik. Vjerujem da bi i ti tako govorio.

Babo, zaljubio sam se. Znam da to nije za muške razgovore, ali rekao si mi da ti sve mogu reći. Hoću da ovo podijelim s tobom. Osjećam se kao onda kad si me vodio u lov.

Babo, oženio sam se i kriomice plakao skoro cijelu sedmicu. Sva rodbina se skupila, a ti si mi nedostajao. Puno si mi nedostajao.

Babo, ti se veliki čovjek. Danas sam trebao pozajmiti nešto novca. Kad sam rekao da si mi ti otac, čovjek mi je dao na riječ.

Babo, sad sam bio u bolnici. Desilo se nešto nevjerovatno. Ne mogu ti opisati taj doživljaj. Kao da sam gledao u najdublji kutak svoje duše. Moj sin ima tvoje oči.

Babo,
postao sam BABO!

Nisu ovo moje riječi. Kamo sreće da jesu i kamo sreće da umijem ovako s riječima! Nisu ovo ni riječi nekog od poznatih velikana pisane riječi. Ovo su, ustvari, rečenice koje mogu poteći samo iz dubine čiste duše našeg dobrog čovjeka, zagledanog u kakvo brdo ili brzu studenu rijeku. Ovakva duša zna poteći samo u našim kasabama, varošima i gradićima. Ovo ima samo u nas i nigdje drugo.

Ako vas, dušom i pitomošću, gornji redovi vuku, recimo, na Zuku Džumhura, moram reći “toplo”. Ako vam rečenice mirišu na vitku Neretvu, nemam druge nego kazati “vruće”. Ako ste pomislili da… Dobro, predajem se. Pogodili ste – Konjic. U pitanju je tekst Esada Bajića Dnevnik odrastanja.

Iz mnogo razloga mi te devedesete nisu drage, posebno 1993, i ona iza nje. Međutim, baš u tom periodu, kao trinaestogodišnjak, upoznao sam jednog mladića, mršavog i sitnog. Dugo sam mislio da i nije plaho stariji od mene. Ipak, bio je vojnik, nosio je pušku, išao u akcije i svojom pitomom i uvijek spremnom pričom redovno plijenio pažnju. Osim imena i prezimena, znao sam jedino da ga zovu “hodža”. Super, i ja ću biti hodža! – kontao sam u sebi.

Što se snilo, to se zbilo. Zaista postadoh hodža. Uz sve to, pokušavam ponešto i da napišem (pa i objavio sam koju knjigu) i kroz to se dodatno zbližio s Esadom.

Rodio se 1974. godine u Ribarima kod Konjica. Iako je svoj spisateljski talent pokazivao još u osnovnoj školi, prvi ozbiljniji izazov s kojim se Bajić vrlo uspješno uhvatio u koštac došao je u Gazi Husrev-begovoj medresi kroz uređivanje učeničkog časopisa Zemzem. Biti urednik Zemzema uvijek je bila posebna čast i privilegija. Od tada vrijedno Bajićevo pero redovno ostavlja svoj trag pred kojim čitaoci ne mogu biti ravnodušni i nad kojim se uvijek mora zastati i promisliti.

Pojedinačno predstavljanje autorskih dijela Esada Bajića bilo bi podugačko. Ipak, valja istaći da je za njim već pet zbirki pjesama (Bihuzurka, Kamendan, Besan, Godovi dana te Kome sedždu činiš, brate), kao i šest zbirki priča (Kriške uspomena, Tragovi misli, Ćuprijanja, Boja sjećanja, Otkosi sjećanja i Sebilj ili potraga za ogledalom). Poznata ilahija Kome sedždu činiš, brate njegovo je autorsko djelo.

Posebno zapažen uspjeh doživio je Bajićev roman Sjena jednog taiba, koji je zabilježio više izdanja.

Uz to, Esad je objavljivao u velikom broju časopisa, autor je čak četrnaest dijela iz islamistike i historije te dva dokumentarna filma: Pobjeda ili smrt i Konjičke džamije. Budući da obnaša i dužnost hatiba, revnosno bilježi i zapisuje svoje hutbe, koje potom sviju gnijezdo u zbrkama hutbi.

Mimo svega nabrojanog, Esad i dalje neumorno piše, a njegovi statusi na društvenim mrežama, obojeni svakodnevicom i satirom, plijene posebnu pažnju i nerijetko pronađu svoje mjesto u elektronskim i printanim medijima.

Uz sve to, osnivač je i rukovoditelj Fondacije “Lijepa riječ”, kroz koju su svjetlo dana ugledale brojne knjige i publikacije, kako njegove, tako i mnogih drugih Konjičana te mladih ljudi vičnih peru.

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan.

Nije nikakva slučajnost da je Esad Bajić počeo od Zemzema. Zemzem je nepresušan, ugodan i okrepljujući, baš poput njegovog pera koje uvijek iznova donosi nešto novo, što je, opet, ugodno i okrepljujuće za sve ljubitelje lijepe riječi.

Rate this item
(1 Vote)