ESAD BAJIĆ: Ti me šutke pitaš, ja ti šutke odgovaram

Poslao mi drug, brat, kolega, pjesnik iz dalekog svijeta, trun dunjaluka da popijem kafu na Dan Armije.

I evo druže, brate, kolega, supjesniče, pijem je. U Konjicu 15 aprila godine 2018. Tu si pored mene u Mirisu lipe, gledamo Neretvu, slušamo žamor probuđenog grada i konstatujemo po oblacima da bi mogla kiša.

Ti piješ s malo šećera, daleko si od Bosne pa ti je u njoj kad dođeš sve slatko i bez njeg, ja šećerim obilno, mada ni meni gorko nije, nego sam takav, što slađe mi draže.
Obišli smo šehidsko mezarje kraj čaršijske džamije, spomen obilježje šehidima 4. muslimanske, šehidsku spomen sobu, Musallu, Trg državnosti... i sad sjedimo.

Ti me šutke pitaš ja ti šutke odgovaram.

-Da, sjećam se, kao da je bilo danas, 15 aprila 1992. godine. Čekali smo nepoznato, sa strahom slušali krvave vijesti iz voljene zemlje i jače stezali kundak puške uz svoje grudi. Nebu se odlazile dove a smiraj se spuštao kroz te kundake u naša srca.

-Da, sjećam se, na današnji dan 1993. godine, tu sam, nedaleko, ovdje iza ovog brda, u rosnu zoru šaptao dove i u Božiju milost polagao nadu. S braćom svojom, vršnjacima Čupom, Muazferom, Edinom, Džafom, Zekom... čekao naređenje a iste večeri nekima od njih učio Fatihe.

-Da, sjećam se 1994-te, ima, evo u dnevniku zapisano, izviđanje s dubokim ulaksom u neprijateljsku teritoriju.
-Da, sjećam se, 1995-te je u ovo doba na Vlašiću bio jako dubok snijeg, dublja od njeg bila je samo nada da će njegovim topljenjem granuti proljeće slobode...

-Da, sjećam se 1996-te, 27. zul-kade 1416. godine po Hidžri pripremao sam bijele hadžske ihrame u gradu Božijeg Poslanika s nijetom hadža kojim me je Uzvišeni počastio... Da, tad sam ja, što se dunjalučkih želja tiče, isplaćen za sve dane provedene u borbi.

Jesam, bio sam na hadžu i hadž je bio u meni... Dodirivali su me Arapi iz Medine, Jemena, Iraqa, Sirije, Berberi iz Magreba, Iranci iz Širaza i Isfahana, Indonežani s dalekih istočnih ostrva ko sveto biće, mudžahida iz Bosne, šaptali dove i mom se „amin“ radovali...

Jesam, nazvao sam selam pečatu svih Poslanika, neumorno šetao medinskim sokacima s nadom da će mi stopalo stati na mjesto gdje je prije 1400 godina stalo njegovo mubarke stopalo. Jesam, u ćošku Ka'be ljubio crni kamen i učio „Rabbena atina fidunja hasenet ve fil ahireti hasenet vekina azebnnar...

-Jesam, zaboravio sam 15-te aprile nakon toga, bio sam negdje, s nekim, možda baš ovdje, ali ne sjećam se jasno. Zato ću ovaj da zabilježim, ovu kafu moju s puno šećera i ovu tvoju s malo... Sjedili smo, pričali smo, kahvenisali... nije nas vezala bežična internet veza nego vječna ljubav u Njegovo ime. Jesam, zabilježio sam evo ovaj momenat, da ostane i traje, da se ova dva fildžana nikad do kraja ne ispiju, ovo kahvenisanje nikad ne završi, jer, sve što kiramen katibini u desnu knjigu zapišu, vječno traje...

Preuzeto sa FB profila Esada Bajića, Konjic

Novikonjic.ba

Rate this item
(0 votes)