NAGRAĐENI NOVINAR / Dragan Bursać: Zlo je toliko mutiralo da ljudi izbore dobijaju na veličanju ratnih zločinaca

Prošlo je tek desetak dana otkako se Bursać vratio iz Budimpešte s prestižnom novinarskom nagradom European Press Prize 2018 u kategoriji "Mišljenje", a, kako kaže, utisci se još uvijek nisu slegli. No, zaslužena nagrada i utisci s dodjele bili su tek povod za razgovor o njegovom radu, svakodnevnim prijetnjama koje dobija, ideologiji zla i izopačenosti na koju je narod pristao, kao i o drugim temama.

Gospodine Bursać, dobitnik ste najveće evropske novinarske nagrade za tekst "Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica", koji govori o našoj zvjerskoj ratnoj prošlosti i iz nje proizašloj sramnoj sadašnjici. Nagrađeni ste za uporno i prkosno dokazivanje da nam se nisu "pogubile duše". Čestitam! Prošlo je dovoljno vremena da se slegnu utisci... Možete li ih podijeliti sa nama?

Hvala vam na čestitkama. Ne znam koliko vremena treba da prođe, e da bi se slegli utisci, ali mene još uvijek "nosa". Još se svako jutro uštinem, provjerim da li sanjam. Veliko je to. Pregolemo. Biti u društvu ponajboljih novinara na svijetu i u prestižnoj kategoriji mišljenja biti najbolji. Zaista nije fraza, ali osim neizmjernog ponosa, za sebe, pa za svoju zemlju, za jednu malu tačkicu na svijetu koja je "uzela" ovakvu nagradu, nemam riječi. To su one situacije u životu, a malo ih je, kad doslovno ne znate šta da kažete. Zahvalni ste Bogu, ljudima iz tima Aljazeere, porodici i nastojite biti ponizni. Da se ne uznesete i da se ne umislite. A, opet pomislite, sav posao koji radite, sve što stvarate, ima smisla!

Budući da je sedmogodišnji dječak Petar, kojeg su pripadnici Armije RBiH dva puta strijeljali u Konjicu, ujedno i razlog Vaše nagrađene priče, pa i povod ovog intervjua, moram pitati: Smatrate li da današnji sistem, podijeljen na tri, indoktrinira "junake" koji su spremni strijeljati sedmogodišnjake?

Vidite, ja sam i na dodjeli nagrade rekao da se ne bavim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, nego ljudima i ljudskim žrtvama. Neko je te i desetine hiljada drugih civila pobio u ime neke nacionalističke doktrine. A, ta doktrina je preživjela i jača je nego ikada. Često govorim, za razliku od "normalnih" ratova, u kojima se ljudi prvo mrze, pa zarate, mi smo se prvo poklali, pa nakon rata zamrzili. I ta ideologija zla je toliko narasla i mutirala, da ljudi dobijaju izbore na veličanju ratnih zločinaca. Pa pogledajte samo Milorada Dodika. Ne prođe ni dan da negira genocid, da ne veliča Karadžića i Mladića. Pa, šta mislite zašto se studentski dom zove "Radovan Karadžić"? Ne zove se on tako zato što je Karadžić bio istaknuti ambasador UNICEF-a i brao tratinčice, nego upravo zato što je napravio najveću opsadu jednog grada u novijoj historiji, sa svim zalima koja idu uz to.

E, to je njegova "veličina", a na osnovu te "veličine" Dodik će opet dobiti izbore u RS-u. Na osnovu takvih narativa, slobodno mogu reći uzgajaju se djeca, koja se nisu ni rodila za vrijeme rata i koja su spremna na nečiji mig uzeti puške u ruke. Na žalost.

Zbog svojih stavova ste često izloženi prijetnjama, napadima... Kako u tom upornom i prkosnom dokazivanju da nam se nisu "pogubile duše" sačuvati glavu?

Kako sačuvati glavu? Najteže i najlakše pitanje. Da smo u nekoj normalnoj zemlji, tako se šta ne bi trebalo ni pitati. A, ovako... Ovako se čovjek dovija. Sklanja se sa porodicom, mijenja lokacije, ponaša se poprilično ilegalno, što je sramotno reći za jednu nazovi demokratsku zemlju u 21. vijeku, ali je, na žalost tako. Sebi sam, što na preporuku policije, što iz odgovornosti prema porodici ograničio kretanje na pojedinim mjestima, pogotovo u RS. Sa druge strane, trudim se da ne upadnem u paranoju, da se ne dovedem u stanje autocenzure, gdje bih morao "paziti" da se u pisanju ne zamjerim nekome. To mi sad za sad uspijeva.

Nismo primijetili da su se političari, nakon što ste se vratili iz Budimpešte s prestižnom novinarskom nagradom, utrkivali da Vam čestitaju i da se fotografišu...

(Smijeh). Ma, ne vjerujem ja da su oni uopšte čuli za ovu nagradu i koliko je ona važna u svijetu novinarstva, a onda i za svaku državu ponaosob. Reći ću vam jedan primjer. Sve i jedan nominovani, na ovogodišnjoj dodjeli nagrada u Budimpešti bio je u pratnji ili ambasadora svoje zemlje ili nekog visokog izaslanika svoje zemlje. Pogađate, iza mene osim porodice i tima Aljazeere, nije bio niko. Što se tiče utrkivanja, dočeka i fotografisanja sa lokalnim političarima, iskreno bih se zabrinuo za svoje pisanje i svoj rad, da su trčkarali i slikali se sa mnom. Ovako je ipak bolje. Svako na svoju stranu.

Da ste kojim slučajem i dobili poziv, evo, od Milorada Dodika naprimjer; da li biste ga odbili?

Ne bih se mogao fotografisati ili uzimati nekakva priznanja od osobe koja negira genocid, slavi ratne zločince; koja se fotografiše i dijeli priznanja npr. kako oni rekoše "humanitarnoj organizaciji" srBska čast, a čiji mi "humanitarci" svakodnevno prijete smrću. Neka hvala, nismo mi ista liga.

Opet smo zapali u beznađe ionako već krhke demokratije u BiH. To beznađe nas uvijek u jednakim vremenskim razmacima podsjeti da nam je "najpotrebniji" status quo. Nama zarad mira - uslijed sve žešće retorike, poziva na rat i zveckanja oružjem, a njima (na sve tri strane) zarad očuvanja pozicija moći, bogatstva... Kako gledate na taj i takav sistem spojenih posuda?

Narod je pristao na tu izopačenost. Narod svake dvije ili četiri godine, svojim glasom verifikuje stanje sile, tla i nacije kao dominantno pitanje, dok istovremeno postaje i zvanično najsiromašniji u Evropi. Parole, "šuti, dobro je, ne puca se", vode nas direktno u kontejnere, koji su nam postali dominatne samoposluge. Negdje sam napisao da uz kontejnere, javne kuhinje postaju naša jedina preduzeća koja rade. I ponovo je takvim politikama ukazana "čast" da nas pljačkaju. I opet će, vidjet ćete u oktobru. Nas primarno ne interesuje ekonomija. To neinteresovanje nam je derivat prošlosti, pa samo pričamo-neka se radi, biće posla, a kolektivna smo uhljeb nacija. Pa se neko snašao bolje, a nekoga političar i stranačka knjižica i nisu baš pogledali, pa se ko biva buni. To nam je sva istina sa nekakvim "razvojnim ekonomskim sistemima".

U izbornoj smo godini. Šta, prema Vašem mišljenju, možemo očekivati nakon izbora?

Ništa. Nakon izbora ćemo dobiti, jedno veliko šareno ništa. Naravno za naše pare, koje će se opet sliti u njihove džepove. A, do izbora, biće to jedan reality show neukusa, polupismenosti, nacionalizma, pljuvačine, ogovaranja, trgovine, preletača, šatora, korida, paketa pomoći za buduće glasače... Sve u svemu cirkusko ljeto 2018. Iskreno, jedino me je strah da se neko od glavonja ne "zaigra", pa da nejač svojom krvlju ne plaća njihov predizborni reality.

Da li je, prema Vašem mišljenju, novinarstvo ravnopravan literarni žanr? U javnosti je ta struka podcijenjena prvenstveno zbog uloge samih novinara...

Upravo tako. Novinari su (čast izuzecima) ovu profesiju srozali na nivo stranačkih kurira-pismonoša. I u većini slučajeva u nas, posao novinara je prelazna faza do nekakvog PR uhljeba ili stranačkog portparola. Kako sami kažu, tada su uspjeli. Sa takvim mentalnim sklopom, nema ni "N" od novinartva. Sa druge strane imamo hiperprodukciju svršenih studenata žurnalistike, koji sa diplomom mogu ili eventualno da konobare ili da budu stranačke ili tajkunske podguzne muve. Opet, na žalost. A, to je između ostalog i zato što im na silnim fakultetima krajputašima nisu rekli da je novinarstvo život, a ne radno mjesto od 7 do 15 časova. No, ako je za utjehu, a nije, u čitavom regionu je situacija identična. A, dok je tako ostaje na snazi onaj fakat po kojem BiH ima najviše nagaznih mina i novinara po glavi stanovnika na svijetu.

Pa opet, ako se iskreno, predano i posvećeno bavite ovim poslom, budite sigurni da će to u svijetu biti prepoznato. I zato ja, koliko god to suludo zvučalo, ne gubim nadu kada je ova zemlja u pitanju, kada su njeni ljudi u pitanju i na koncu, kada su pravi novinari u pitanju.
klix.ba-novikonjic.ba
Rate this item
(0 votes)