Vršnjačko nasilje: Problem o kome se ne govori

Vršnjačko nasilje je problem o kome se govori tek kada se desi neka tragedija.

U Hercegovačko-neretvanskom kantonu pokrenut je novi program prevencije i zaštite djece od vršnjačkog nasilja.

Piše: Anamarija Jelonjić za Diskriminacija.ba

”Dijete mi je počelo odbijati da ide u školu. Počela je lagati, glumiti bolest, samo da ne bi otišla. Stariji brat koji je pohađao istu školu, rekao je da kćer zezaju ostala djeca, i da joj stalno prave spletke. Mislili smo da je riječ o dječjim glupostima, ali to je postalo sve češće, a naša kćer jednostavno se povukla u sebe. Počeli smo se raspitivati zvati ostale roditelje, koji nisu ništa znali, da bi u konačnici došli u školu. U školi smo pričali s razrednicom, i njena intervencija je bila da je kćer izdvojila da sjedi sama u prvoj klupi. No to je loše utjecalo, jer ju je još više odvojila od sviju”, ispričala nam je ogorčena majka iskustvo sa jedanaestogodišnjom kćeri. Vjeruje da se razrednica trudila koliko je mogla i znala, ali veći problem je bio jedan od nastavnika koji je izdvajao njenu kćer, podsmjevajući joj se pred cijelim razredom ako nešto ne zna i dopuštao drugoj djeci dobacivanja.

”Tu nam je uslijedio najveći šok. Razrednica i ravnateljica su pokušavale utjecat na profesora kada su saznale, ali nije bilo uspjeha. S obzirom da je sve to predugo trajalo, ocjene su se smanjivale, naše dijete je iz dana u dan depresivno dolazilo kući. U konačnici smo tražili premještanje u drugu školu, morali smo voditi kćer psihologu. Srećom, snašla se u novoj školi. Nije to bilo nikakvo fizičko zlostavljanje, nekome je to samo zezanje i situacije kroz koje svatko prođe, ali nama je to bio veliki šok koji je na našu kćer ostavio velike posljedice, gubitak samopouzdanja, povučenost, za koje se nadam da će se sanirati”, ispričala nam je majka.

Udruga za razvoj društva “Kap” radila je istraživanje na 7.000 ispitanika, potpuno anonimno, sa učenicima osnovnih i srednjih škola na prostoru FBiH, a podaci su da je svako treće dijete izjavilo da trpi nasilje. Nasilje u školama bilo je tabu tema koja se ignorirala. Roditelji smatraju da nastavnici reagiraju, ali nedovoljno. Prema njihovom mišljenju, nasilničko ponašanje ”nosi” se iz kuće.

”Danas većina roditelja odgaja djecu na način: ne daj nikom ispred sebe, ti i uvijek prvo ti! Tako da je logično da ima i zlostavljanih i poniženih učenika u svakoj ustanovi. U ovoj sredini koja izgleda više kao džungla vrijedi pravilo jačeg. Naravno, to su sporadični slučajevi, ali desi se poneka situacija kada moraju reagirati roditelji, a i nastavno osoblje”, rekla nam je jedna od majki članica udruge ”Naša djeca” iz Mostara.

Ustezanje nastavnika

”Nastavnici surađuju u onolikoj mjeri koliko je potrebno, mada ponekad postoji i određeno ustezanje s njihove strane ako se radi o problematičnijoj djeci koja dolaze iz još problematičnije obitelji. Ne žele sebi i školi stvarati probleme pa su roditelji prisiljeni rješavati situacije izvan škole, što vrlo često završi s još većim problemom”, kaže jedna od majki.

”Još uvijek postoji određeni broj nastavnika koje brinu o emocionalnom stanju naše djece pa kada netko bude povrijeđen, odmah reagiraju. Problem su oni koji se oglušuju o konflikt i koji se na satu ponašaju tako da im je u interesu samo kako odraditi nastavno gradivo i izaći iz učionice. Takvi nastavnici su često ključni okidač za rješenje konflikta, ali zbog svoje nezaintersiranosti, konflikt postaje problem škole”, rekao je jedan od očeva.

”Često roditelji ne znaju što im dijete proživljava, tek shvate da se nešto događa kada već bude kasno. Dijete postane utučeno, ozbiljno, povlači se u sebe, ne želi razgovarati o školi… i tada roditelj shvati neke stvari, pa se klupko počne odvijati. Ovo sada mislim na zlostavljano dijete. A druga strana, roditelji zlostavljača, obično budu u neznanju jer takva djeca dolaze iz obitelji u kojima je bilo koji oblik nasilja uobičajen. Danas živimo u vremenu kada su ratne rane još svježe, cijela jedna generacija je uskraćena za normalan život. Tinejdžeri su preko noći postali vojnici, psihički nestabilni prilagođavaju se normalnom životu. Djeca iz obitelji gdje postoje oboljenja poput PTSP-a, gdje je neimaština, alkohol i ostale situacije, moraju na nekom polju biti zakinuta. Djeca nisu kriva, ne rađa se zlostavljač, zlostavljač se postaje. Najveća krivica je na roditeljima. Djetetovo ponašanje je odraz roditeljskog odgoja. Educirajmo roditelje pa će nam i djeca izrasti u prave ljude!”, zaključio je.

Udruga Novi put, već duži niz godina posebnu pažnju u svom radu posvećuje prevenciji međuvršnjačkog nasilja kako u stvarnom tako i virtualnom svijetu.

”S tim u vezi mi kontinuirano realiziramo preventivno edukativni program prilagođen učenicima osnovnih i srednjih škola. Na žalost, nazočnost međuvršnjačkog nasilja je više nego evidentna. Na osnovu informacija kojima mi raspolažemo, mogu reći da veliki broj djece trpio neki vid vršnjačkog nasilja, to nasilje imalo je različite manifestacije i period trajanja. Danas suvremena tehnologija koja je dostupna i djeci, može da potiakne zlostavljanje putem interneta. Ovaj vid zlostavljanja, ukoliko dugo traje, ostavlja zaista teške posljedice na psihički razvoj djeteta. Također ne smijemo zanemariti strah koje dijete osjeća ukoliko se fizički zlostavlja od strane vršnjaka. Stoga je zaista jako važno da se radi preventivno, da se sve relevantne institucije i organizacije zajedno sa porodicom uključe. Moraju se implementirati programi pomoći žrtvi nasilja, ali i djetetu koje vrši nasilje,” kazala je Edisa Demić, glasnogovornica ove udruge.

Po anketama koje je radila ova udruga, djeca se obraćaju prvenstveno roditeljima, zatim bratu ili sestri ukoliko ih imaju, tek onda nastavnicima i prijateljima.

”Svaki slučaj nasilja je individualan, neka djeca sama se izbore, nekoj djeci vršnjaci pomognu, ali postoje i slučajevi gdje djeca izbjegavaju ići u školu, totalno se povuku u sebe a obitelj ne zna što da radi. Nekad se događa da djeca naprosto moraju promijeniti školu sredinu u kojoj žive zbog nasilja. Znam za jedan slučaj iz Mostara da je jedna porodica prvenstveno zbog zlostavljanja djeteta od strane djece iz škole, na kraju otišla u inozemstvo”, kazala je Demić. Dodaje da je teško ocijeniti djeluju li nastavnici na vrijeme, ali problem je što se o ovoj temi malo govori u našoj pedagoškoj (a i psihološkoj i sociološkoj) literaturi i nedovoljno se izučava u okviru nastavničkog studija i stručnog usavršavanja prosvjetnih radnika. Zbog toga su, kaže Demić, nastavnici slabo pripremljeni za rješavanje problema nasilja u školi.

”Posljedica toga je da nasilje nad i među djecom, iako dosta rašireno, ostaje najčešće skriveno, proizvodeći negativne reperkusije po djecu i okolinu na način da se nepovoljno odražava na proces učenja, a samim tim i na budućnost naše zajednice u cjelini. Prosvjetni radnici posebno imaju malo znanje kada je u pitanju nasilje među djecom putem interneta. Obrazovno-odgojni sistem je vrlo važan u sprječavanju i otkrivanju svakog oblika zlostavljanja djece, pa tako i vršnjačkog, kao i u pružanju podrške djetetu i porodici, a škole su dužne reagirati na svaku pojavu nasilja, bez obzira na to koje je vrste i zašto se pojavljuje”, zaključila je.

Trenutno, udruga ”Naša djeca” provodi istraživanje u 10 osnovnih škola ma području HNK/Ž kako bi imali bolji pokazatelj o prisutnosti i vrstama vršnjačkog nasilja. Istraživanjem je obuhvaćeno oko 2000 učenika. Pored toga, radiće se i edukacije za stručno usavršavanje 150 prosvjetnih radnika na području HNK/Ž. Ove edukacije će pomoći ”suradnicima, nastavnicama i ostalim zaposlenima u školi da izgrade vlastiti odnos prema pojavi nasilja, primijene znanja u radu i pruže pomoć djetetu žrtvi nasilja i djetetu koje se ponašalo na nasilan način”, objasnila je Demić, dodajući da bi ovakvi projekti u cijeloj BiH mogli dovesti do napretka.

Ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062 123 561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujte sa stručnom osobom, javite se na isti broj.

Rate this item
(0 votes)