Namjerno te spominjem po gradu, iako grad je živio u Tebi

Hoće li bez Tebe to isto znati?

Bila si koju godinu mlađa, mi srednjoškolci, da ne bi

pomislili o ljubavi, Tebe je vrijedilo poznavati

Bili smo drugovi, sada toga nema, zajedno pjevali na spomeniku

Lepi je svirao gitaru, poneko pušio cigaretu

Crvenokosa kao Pipi duga čarapa i lijepa k'o slika

nalazio sam Tvoj blagi osmijeh na svakom cvijetu

Dok sam koračao do sela, Amela je živjela u Koloniji, gradska cura

nosila „hipi“ jaknu i torbu sa bedževima, ali uredna i čista

Onda se raziđosmo u vremenu, život je teška legura

što se topi na dlanu i oblikuje prstima, da na trenutak zablista

Bila je vječita medicinska sestra, nije me mogla prepoznati

trideset godina poslije kod moga daidže kad smo se sreli

Mjerila šećer, previjala iščašeni kuk, i znala zapjevati

njeni su labudovi ljubavi, čini se zauvijek odletjeli

Znala je Ciganku na cesti, što moli za pola marke

pregledati k'o da je načelnikova žena, riječ joj pokloniti

U rucu držala kormilo, iako nije imala svoje barke

sa kovrdžavom crvenom kosom, ne znade ostariti

Tako je otišla Amela, kao djevojčica izgubljena u polju makova crvenih

brigade nove djece, bojim se neće pravilno znati

Kako se živi a da si čovjek, kako drug biti jednoj ženi?

odavde dalje se šuti, nedovoljno je zaplakati.

14. 3. 2018.

Said Šteta, Novikonjic.ba