Namjerno te spominjem po gradu, iako grad je živio u Tebi
Hoće li bez Tebe to isto znati?
Bila si koju godinu mlađa, mi srednjoškolci, da ne bi
pomislili o ljubavi, Tebe je vrijedilo poznavati
Bili smo drugovi, sada toga nema, zajedno pjevali na spomeniku
Lepi je svirao gitaru, poneko pušio cigaretu
Crvenokosa kao Pipi duga čarapa i lijepa k'o slika
nalazio sam Tvoj blagi osmijeh na svakom cvijetu
Dok sam koračao do sela, Amela je živjela u Koloniji, gradska cura
nosila „hipi“ jaknu i torbu sa bedževima, ali uredna i čista
Onda se raziđosmo u vremenu, život je teška legura
što se topi na dlanu i oblikuje prstima, da na trenutak zablista
Bila je vječita medicinska sestra, nije me mogla prepoznati
trideset godina poslije kod moga daidže kad smo se sreli
Mjerila šećer, previjala iščašeni kuk, i znala zapjevati
njeni su labudovi ljubavi, čini se zauvijek odletjeli
Znala je Ciganku na cesti, što moli za pola marke
pregledati k'o da je načelnikova žena, riječ joj pokloniti
U rucu držala kormilo, iako nije imala svoje barke
sa kovrdžavom crvenom kosom, ne znade ostariti
Tako je otišla Amela, kao djevojčica izgubljena u polju makova crvenih
brigade nove djece, bojim se neće pravilno znati
Kako se živi a da si čovjek, kako drug biti jednoj ženi?
odavde dalje se šuti, nedovoljno je zaplakati.
14. 3. 2018.
Said Šteta, Novikonjic.ba