GORAN SARIĆ: Slovo o dnevniku

Povodom fizičkog napada na profesora Envera Kazaza od strane notornog šoviniste na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Nije to prva džukela koja je napala hrabrog i časnog prof. Kazaza. Evo šta sam, što je slučaj, upravo jutros napisao u uvodnom slovu, posceti mog bolesničkog dnevnika koji upravo pripremam za štampu:

‘Kad su mi doktori rekli da noga mora otići, nijednog rena nisam slutio da bih o tome mogao voditi nekakav dnevnik. Prirodno, jer sam imao mnogo prečih briga. Tek kasnije, još dok sam su me u bolnici pripremali za taj, kako jedna poznanica nedavno reče: poduhvat, na to me je nagovorio Ćaza, čovjek neodoljivog osmjeha i nepopravljivog entuzijazma. “Moraš to uraditi,” rekao mi je, “zbog sebe, ali i zbog svih drugih koji bi se, možda, mogli naći u sličnim govnima.”

I eto. Pokazalo se da je vođenje dnevnika u ovakvim okolnostima dvostruko korisna rabota. Jer, em se kao pisac, baveći se tekstom, baviš i estetikom i ne misliš o glupostima koje ti se motaju po glavi, em izbacuješ iz sebe sve frustracije i strahove, samorazumljive u ovakvim situacijama. Dotak’o sam dno života, kao što već rekoh na jednom mjestu, u tekstu koji slijedi. Uostalom, slična “terapija” me je izvukla i početkom devedesetih, kad sam, za rata, skoro pune dvije godine proveo u s vana opkoljenom, a iznutra izjedanom Konjicu. Te doživljaje građanina G. opisao sam ranije, u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma”.

I kad sam već pomislio, izlaskom iz bolnice, da prestanem s ovom pisanijom, da nastavim s pisanjem me je nagovorio stari prijatelj, E. K.. “Jesi li lud? Pravi izazov tek počinje!”

Čovjek bio u pravu. Ustajanje, padanje, padanje i ustajanje, likovanje i očaj, hrabrenje i tetošenje…

Borba. Sastavni dio života.

Zbog svega gore navedenog, jasno je da ovu knjigu posvećujem upravo njima dvojici: Ćazi, i Profesoru Žutom.’

Goran Sarić/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)