Danas je Dan žena! Ma jel’ baš?

FOTO: Google, ilustracija FOTO: Google, ilustracija
Budi jaka i ne daj da ti itko skine osmijeh s lica.
Ženo, majko, kraljice-sretan ti 8. mart...itd, itd...redaju se čestitke jutros. Ali ja ne želim da mi samo jedan dan u godini bude sretan kao 8. mart...jednostavno ne želim!
Divno je biti žena, da se razumijemo, i to ne samo zbog toga što žena može podariti novi život. Neprocjenjivo i nemjerljivo.
Divno je biti žena jer mi općenito stvari rješavamo na drukčiji način. Uvjerena sam da su žene na čelu država, vojski, vlada ne bi bilo ovoliko ratova i gladi. Milijun posto sam uvjerena. Uvjerena sam da žene mogu puno više od muškaraca, ne samo mentalno nego i fizički. Zašto ne i fizički ako ćemo u detalje. I majke mi, žena drži sva 4 kuta kuće jer kako drukčije objasniti njezinu multitasking ulogu. Ali to će preći u patetiku pa neću o tome u stilu nakon posla, kuća, djeca, ručak, zadaća, skuhaj, posluži, pokupi, pospremi, upali mašine, složi veš, skuhaj za sutra, okupaj, presvuci, ušuškaj, pa opet pokupi, zategni i onesvjesti se. Nastavi niz...
Nažalost, sve se to nekako podrazumijeva. Vidiš,ja baš ne želim da se podrazumijeva.
Nažalost, kada neka ne može ili jednostavno ne želi biti dio tog niza, osude najviše opet dolaze od žena.
Čitam tekst u povodu Dana žena književnice Martine Radoš. Potrudite se, pronađite i pročitajte. Uz ostalo govori o ženama koje rade u poljima, ženama čiji su muževi na radu u inozemstvu, ženama ratnim udovicama, onima koje nisu ni profesorice, ni direktorice, ni parlamentarke...
Ne rade samo muževi u drugim gradovima, u inozemstvu, nisu samo oni daleko od svoje obitelji. Poznajem i žene koje su morale ostaviti svoju djecu i odlazile u druge gradove kako bi radile za koru kruha. Baš za koru kruha, ne za fensi ljetovanja, najskuplje tenisice, najmoderniji kaput, komad vintage namještaja. Za kruh i račune. I onda bih čula da to nisu baš najbolji majčinski primjeri, jer, zaboga, kako može ostaviti svoju djecu. Kako se može buditi u ponedjeljak u 4 ujutro i odlaziti 200 kilometara na posao, a onda u petak, nakon posla, brže bolje opet natrag? Kako može subotu provesti u čišćenju kuće, kupovini namirnica, pripremi SVEGA za dane u tjednu kad nje nema? Kako može nedjelju provesti u peglanju, pranju odjeće, pregledavanju zadaće? Baš kako može? E eto može...jer nije ni direktorica, ni menadžerica, ni profesorica, ni tatina princeza...a mogla bi biti. I za mene jeste-direktorica svemira.
Poznajem žene-majke su djece s posebnim potrebama. I one su za mene direktorice svemira na kub. Jer uz to što rade, znači bez iznimke, nisu pošteđene ničega, ni mrve. Ni čut! Ne mogu si dopustiti „luksuz“ da se samo i isključivo brinu za to dijete, jer imaju još djece, jer moraju zarađivati za kruh, za ogromne potrebe bolesnoga djeteta. I osjećaju krivnju ako dijete ostave nekome na čuvanje bar sat, dva i odu...negdje,bilo gdje-radi mentalne higijene. I one uz sve to i na svojim plećima nose sva 4 kuta kuće. I ne kukaju, rade...duplo, troduplo. I nasmijane su i nježne su. Žene su.
Znam žene koje žele biti domaćice i obavljati najteži „posao“ na svijetu-odgajati djecu. Ne rade jer, neke, nemaju potrebu bar s te financijske strane. I to mi je ok, sve dok je to vlastiti izbor. Svoj su životni smisao pronašle u tome i duboko poštujem, razumijem i prihvaćam. I nisu nezadovoljne, dapače. Sretne su jer žele i mogu. Hoće im se i točka.
Poznajem isto tako žene koje, pak, ne žele nositi 4 kuta kuće. Hoće da imaju dozu svoje slobode, da ne zaborave tko su jer se, htjeli mi to priznati ili ne, često u ovom životnom ludilu, zaboravimo...zaboravimo da imamo pravo na vlastitih „5 minuta“ u kojem nas neće svako 5 minuta netko vući za rukav, zvati na telefon, obrisati nos o našu haljinu...
Zaboravimo da imamo pravo na vlastiti izbor, otići na manikuru, pilates, otputovati za vikend u Rim, izići navečer s prijateljicama, a da nas se ne gleda kao na troglavog zmaja. Zaboravimo ugoditi sebi i umjesto da pokupimo prašinu, kupimo kilo mesa i raštike, odlučimo si kupiti „preskupe“ čizme. Banalno,zar ne...ali tako potrebno. Potrebno u svijetu u kojem i danas muškarci zarađuju više od žena, svijetu u kojem imati žensko dijete (ne dao Bog isključivo žensku djecu) i nije neka nagrada....svijetu u kojem svako malo muškarac pretuče svoju ženu ili djevojku, svijetu u kojem te udaju s 9 godina, svijetu u kojem ti poliju lice kiselinom jer ne želiš više biti dio bračne/partnerske zajednice, svijetu u kojem mini suknja znači poziv i pristanak na sex, svijetu u kojem ako nisi majka-nitko si i ništa jer je žena, po nekima, svoju svrhu ispunila samo majčinstvom. A šta je s onima koje ne mogu roditi? Šta ćemo s njima osim što ćemo ih gladiti po ramenima i govoriti- bit će, samo se opustite. Ma nemoj!!!! Ili s onima koje jednostavno ne žele djecu? Daaa, ima naime i tih. Jednostavno ne žele. I šta sad? Čini li ih to manje ženama, manje čovječnijima, manje vrijednima.
Ima onih koje su rodile dijete van braka. Uuuuuu kud ćemo s njima??? Pa, onda one koje se nisu udale, a nabirikale godine...opaaa, e te mora da su probiračice ili pod manom...možda bolje ovo drugo. To, da se razumijemo, ne može biti vlastiti izbor. Ma baš. Gdje da smjestimo one koje su se, gluho bilo, razvele ili dva put udavale...e, te su tek namazane da te Bog sačuva. Odmah sakrij muža ili bar na fejs profil stavi svoje i priselembeti za svaki slučaj i muževo ime. Šta ti znaš, vragovi su to...
Znači, ima nas raznih...i sve su te žene divne, jedinstvene...poznajem ih, sve ove koje sam nabrojala. Osobno ih poznajem. O ženama koje iz samo sebi znanih razloga uvijek žele biti žrtve, danas neću. Ima i takvih i to mi je ok. Važno je da mi je sve to ok...dok je god ženin osobni izbor biti bilo šta. I bez osuđivanja, bez zamjerki, bez šaputanja iza leđa...
I zato Vam, drage moje prijateljice, neću čestitati 8. ožujka. Čestitat ću Vam svaki dan, 365 dana u godini jer ste divne, jer ste hrabre, jer ste poduzetne, jer ste marljive, jer ste svestrane i jer ste moje prijateljice...ne osuđujumo, ne potcjenjujmo, ne stigmatizirajmo. Poštujemo, odgajajmo, dijelimo, razgovarajmo, potičimo, savjetujmo...budimo jedna drugoj potpora, budimo vjetar u leđa, budimo ruka koja vraća pramen kose s oka da bolje vidimo, budimo kamenčić mozaika zvanog život tvoje prijateljice!
Rate this item
(0 votes)