Legendarni golman Slobodan Čobo Janjuš sa Floride: Za mene je u ovom trenutku Ibrahim Šehić broj jedan

Kada kažemo Slobodan Čobo Janjuš, prva asocijacija je legendarni golman, a druga “ptica selica”.

Možete li za naše čitaoce rezimirati svoju sportski život, kada ste počeli, gdje ste sve branili i koji su Vam golmani bili konkurencija?

Moja karijera je vezana za Želju gdje sam počeo svoje prve fudbalske korake kao klinac. Moj razvoj se razvijao filmskom brzinom jer iz pionira prelazim u juniore koji su bili 49. i 48. godište i tu sam bio najmlađi. Svojim odbranama privlačim pažnju Ribara gdje me pozivaju da budem rezerva Čiki Radoviću protiv Slobode iz Tuzle. To je bila prijateljska utakmica gdje me uvodi u igru zadnjih pola sata. U tom momentu, to je značilo ostvarenje velikog sna za jednog 15-godišnjeg dječaka. Ubrzo iz juniora postajem prvotimac gdje nasljeđujem legendarnog Radovića. Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao sam protiv Dinama u Zagrebu gdje smo dobili jedan nula, od tada niko više nije mogao da me skine sa gola. Moja krijera je bila puna lutanja. Jednostavno, pojedinci iz Željezničara su u jednom momentu napravili takvu situaciju da sam, jednostavno, morao krenuti sa Grbavice. Gledajući sa ove vremenske distance, možda sam tu napravio grešku, jer nisam zbog ljubomornih pojedinaca trebao napustiti klub gdje sam započeo svoju karijeru. Iz Želje sam otišao u Vojvodinu na noge reprezentativnom golmanu Ratku Svilaru. Svojim radom i branjenjem, ja sam ga potisnuo iz tima. Poslije Vojvodine sam otišao u Radnički iz Pirota, odakle sam se vratio u Sarajevo, ali ne na Grbavicu, nego na Koševo. Tu sam ostao četiri godine, pa sam otišao u Olimpiju iz Ljubljane, zatim u zagrebački Dinamo, pa u Sutjesku iz Nikšića. Na kraju sam se vratio u Želju. U Saveznoj ligi branili su izvanredni vratari, ali gdje god sam ja dolazio, postajao sam prvi golman, prema ocjenama struke i novinara, bio sam najbolji čuvar mreže u državi. U svojoj karijeri imam petnaest desetki, to nema nijedan golman s naših prostora. Nažalost, nisam obukao dres bivše nam države jer u to vrijeme prednost je davana legendarnim golmanima Enveru Mariću, Rizahu Meškoviću, Olji Petroviću i Ratku Svilaru.

Tokom karijere imali ste mnogo trenera, naravno, iz sadašnje perspektive mnogo je lakše ocijeniti ko je od njih prema Vašem mišljenju bio najbolji stručnjak?

Tačno, u mojoj karjeri je bilo dosta trenera s kojima sam radio od Ribara Stankovića, Kaluperovića, Muzurovića, Višnjevca, Markušević, Antića, Zebeca, Markovića, Đorića i Ivice Osima. Sve su to vrhunski treneri, ali izdvojit ću ipak četvoricu: Milana Ribara, Ivicu Osima, Branka Zebeca i Fuada Muzurovića, oni su vrhunski treneri, pedagozi i prije svega dobri ljudi.

Kako su Vaši roditelji gledali na Vaše bavljenje fudbalom i Vaš život?

Kako su gledali? Moj otac nije znao da treniram u Želji dugo vremena, dok mu kolega s posla nije rekao pa, Vojo, tvoj sin je dobar golman, jer mom ocu je bila škola na prvom mjestu, pa sve ostalo. Nakon toga, treneri iz mlađih Željinih kategorija su morali doći kući da ga zamole da nastavim s treninzima, posebno uporan je bio pokojni Fadil Požegija, tada trener juniora i na kraju je i moj otac popustio.

Nekako nakon završetka karijere izgubili ste se sa sportske scene, znam da ste jedno vrijeme živjeli u Istri i, onda, odjednom čujemo Čobo odselio na Floridu, otvorio kafić u kojem se okupljaju naši ljudi. Otkuda u Americi i šta Čobo radi tamo?

Pa već sam rekao da sam bio nemirnog duha i vjerovatno je i to sve utjecalo da završim preko Okeana. To se zove životna sudbina, čovjek nikada ne može da kaže gdje će živjeti na ovom svijetu, bitno je da je zadovoljan tamo gdje se nalazi i da se osjeća korisnim za porodicu i zajednicu. Pored toga, ja sam jedan do onih koji mogu napustiti Grbavicu, ali su uvijek dušom i tijelom tamo gdje sam rođen. U mom kafiću na Floridi okupljaju se naši ljudi i to nam svima dođe kao jedna lijepa terapija u liječenju nostalgije.

Susrećete li se s našim bivšim fudbalerima koji žive u Americi?

Ne baš puno, jer ih ima jako malo, Mirsad Sejdić, saigrač iz Olimpije je u Njujorku, s njim se čujem telefonom, a kod mene na Floridi su Refik Kozić i Miodrag Živaljević bivši igrači Partizana, s njima se ponekad vidim i lijepo se ispričamo, prisjetimo se svih sportskih priča vezanih za naše aktivno vijeme. Inače u stalnom sam kontaktu i svakodnevnom druženju s Tonijem Frankovićem, bivšim igračem Sarajeva koji je napravio odličnu karijeru ovdje u Americi. Nedavno na Balkan kampu u Las Vegasu fino sam se družio s našim bivšim igračima koji žive u Americi Nenadom Vidakovićem, Muhamedom Fazlagićem-Fazlom, Arminom Piragićem, Muratom Alibašićem.

Prema Vašem mišljenju, kakav se fudbal igra u SAD-u i gdje za deset godina vidite njihov fudbal?

Ameri su na Svjetskom prvenstvu dokazali zavidan nivo jer su se plasirali među osam najboljih na svijetu, to govori o ekspanziji fudbala u Americi. Ulažu mnogo, kako u infrastrukturu tako i u stručni kadar, vjerujte da Amerikanci sigurno dolaze na veliku fudbalsku scenu. Uskoro će njihove kvalitete isprobati i selekcija Bosne i Hercegovine koja se ovdje sastaje sa Amerikancima.

Na nedavno održanom Balkan Soccer Campu u Las Vegasu imao sam Vas priliku gledati kada ste radili s našim mladim golmanima, iskreno rečeno, onako gledajući sa strane, pomislio sam “ma Čobo bi komotno mogao braniti u bh. Premier ligi”. Kako uspijevate zadržati “liniju” i odličnu formu?

Još uvijek vodim računa o svom zdravlju i izgledu, mnogi koji me vide začude se isto kao i vi, ali ja, iako imam 65 godina, redovno treniram i izbjegavam hranu koja usporava metabolizam. Jednostavno, gledam da jedem što manje bijelo (brašno, so, sećer, mlijeko) i to je recept uz koji ja održavam izuzetnu formu

Tokom održavanja kampa imali ste priliku raditi s mladim bh. golmanima i posmatrati naše momke na utakmicama. Kakvo je Vaše mišljenje o našim mladim talentima u Americi?

Balkan Soccer Camp je nešto najbolje što se moglo desiti našim talentovanim fudbalerima u Americi. Zasluga za to ide na adresu US SOCCER EDUCATION iz Denvera koju predvode naš Murat Alibašić, bivši fudbaler i odlični stručnjak te njegov kolega Erick French koji su spoznali da našim momcima ovdje u Americi treba odskočna daska za daljnji napredak u karijeri. Na poziv Murata Alibašića, priključio sam se stručnom štabu i došao sam u Las Vegas da skeniram naše mlade golmane koji su bili na kampu, vidim njihove mogućnosti, ukažem na to šta i kako dalje trebaju raditi. Iskreno rečeno, svi prisutni golmani na kampu su bili izvanredni, od njih zavisi kako će dalje raditi i kako će se razvijati. Naravno, na probnim utakmicama vidio sam da se među 80-ak učesnika nalazi, zaista, 5-6 izvanrednih momaka koji imaju potencijal za veliku scenu. Sve njih provjerit ćemo krajem marta u Minhenu na turniru, gdje će učestvovati jake Njemačke ekipe. To će biti pravi test i za njih i za nas koji smo ih odabrali. Ali ja već mislim da svi oni imaju predispozicije da postanu vrhunski profesionalci ukoliko nastave s kvalitetnim treninzima.

Na društvenim mrežama vidio sam da ste temeljito pratili izbor selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine, iako je bio veći rezon da “navijate” za komšiju sa Grbavice, prednost ste uvijek davali Prosinečkom. Zasto?

Po meni, izbor između Amara Osima i Roberta Prosinečkog je bila teška odluka i za ljude iz Saveza, a i za nas iz “publike”, lično, prednost sam dao Prosinečkom. Evo, obrazložit ću zašto, prvo kao igrač, Robi je bio evropska klasa, igrao je u vrhunskim timovima, kao trener ima veće iskustvo od Amara jer je već vodio reprezentaciju i treće, neka ga sreća prati jer mu u našem okruženju uvijek treba.

U novom mandatu trener golmana u reprezentaciji BiH bit će Kenan Hasagić, kada bi Vas Kenan upitao za mišljenje, kojeg biste mu vratara perporučili za prvog golmana reprezentacije?

Za mene je Ibrahim Šehić br 1. jer je u mnogim golmanskim vrlinama mnogo kvalitetniji od Asmira Begovića. Ne bih želio da budem krivo shvaćen, ja ne umanjujem Begovićeve kvalitete u engleskoj Premier ligi, ali Šehić je golman koji donosi bodove, to su svi mogli vidjeti tokom njegovih sjajnih odbrana u Champion ligi. Moje mišljenje o Šehićevim kvalitetima dijeli i jedan od najboljih trenera današnjice Diego Simeone. Znači, moj savjet, ne Kenanu, nego selektoru Prosinečkom je da je došlo vrijeme da se reprezentativna jedinica treba povjeriti Ibrahimu Šehiću koji brani u životnoj formi. Inače, meni je drago da pored Šehića, Begovića imamo i odličnog Kenan Pirića, Karačića koji su budućnost bh. fudbala.

Za kraj, Vaša veza sa Sarajevom kao gradom je neraskidiva, često ste u Sarajevu i šta za Vas znači rodni grad?

Uvijek sam govorio, majka mi je Bosna i Hercegovina, a kolijevka Sarajevo, normalno treba voljeti zemlju koja vas je digla, a kolijevku ljubiti, jer da nije Sarajeva, ne bi bilo ni mene. Sarajevo je vječno u mom životu isto kao FK Željazničar br. 1 te FK Sarajevo br. 2, pozdrav svim Bosancima i Hercegovcima ma gdje bili.

Namik Alimajstorović - BHDINFODESK

Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)