GORAN SARIĆ: Zloupotrebe interneta i sibirski medvjedi

Zanimljiva vijest u subotnjim novinama: “U seoskoj školi blizu sibirskog grada Ulan-Ude petnaestogodišnji učenik sjekirom ranio najmanje pet učenika i učiteljicu.

Takođe je molotovljevim koktelom pokušao zapaliti jednu od učionica. Napad u Sibiru se desio četiri dana nakon provale nasilja u školi u gradu Perm, Ural. Tamo su dva šesnaestogodišnjaka noževima napala prosvjetnu radnicu i učenike; ranjeno je jedanaestoro djece koja su pokušala da odbrane njihovu učiteljicu.”

Novinar navodi da su registrovana još dva slična incidenta, takođe negdje bogu-iza-nogu u Rusiji. Zbog mnoštva podudarnosti, ruska policija sumnja da se ne radi o izolovanim incidentima, nego nekoj vrsti dogovora chat-grupa preko interneta. Predstavnik Vlade je najavio blokiranje “virtualnih”grupa koje potiču na nasilje. Uostalom, isto je ranije već urađeno s grupama koje potiču na samoubistvo.

I doista gdje god da se okreneš, zloćudne manipulacije World Wide Web-om. To je, barem na prvi pogled, apsurdno. Zar nije Mreža Svih Mreža izmišljena da povezuje ljude? Da omogući brzu i bezbjednu razmjenu dokumenata, fotosa, pokretnih slika i kompjuterskih programa? Siroti Tim Berners-Li (Lee), koji je 1990. “kumovao” njenom imenu, sigurno nije ni slutio u šta će se njegov plemeniti pronalazak izroditi!

Incidenti poput gore opisanih su samo jedan od oblika zloupotrebe interneta koji govore da je đavo došao na svoje. Provociranje, izljevi rasizma, prostitucija, pedofilija, poticanje na (samo)ubistvo, tuče, pa čak i ubistva inscenirana pred (veb)kamerama … Sodoma i Gomora, što bi rekli religiozni fanatici!

Nije bez vraga što je vjerovatno najveća od socijalnih mreža, Facebook, sa 2 mijijarde korisnika i prosječnom upotrebom od 35 minuta dnevno “po glavi stanovnika”, ovih dana najavila značajne promjene. Djelimično pod pritiskom političara, koji smatraju da FB premalo čini protiv širenja ekstremizma, ali i svih drugih oblika kriminogenog ponašanja, osnivač fejsa Mark Zakerberg(Zuckerberg) najavljuje korjenite promjene: manje fotografija, videa i poruka uopštenog sadržaja. Od naredne sedmice prioritet ima ono zbog čega je facebook, zapravo i osnovan: jačanje familijarnih i prijateljskih veza, širenje pozitivne energije putem Net-a. I to je, rekao bih, veoma značajna promjena.

Jer, nekad si se, bogme, trebao potruditi da izađeš iz anonimnosti, a danas… Dovoljno je da pred kamerama pojedeš živog štakora ili bjelouškicu, ili se, ako ti je karijera posrnula, poševiš pred kamerama i to, kao “slučajno”, baciš na Mrežu – i eto, učas, Kraljice (u) Hrvata! Plus par miliona lajkova!

Naravno, bilo bi sasvim jednostrano kad bismo previdjeli sjajne strane interneta. One, zapravo, zbog kojih je nekoć i izmišljen, i postao planetarni fenomen. Osim svakovrsnog povezivanja ljudi, on nam je ogromna pomoć i u svim drugim aspektima života: u nauci, kulturi, umjetnosti, u prevenciji i liječenju svakovrsnih bolesti, širenju demokratije, i borbi protiv totalitarnih režima… Lista je skoro beskonačna. Zato, hvala onima koji su nam omogućili da “plovimo” virtualnim vodama.

Ali, rekoh, tek je, na žalost, nešto kraća i lista načina njegove zloupotrebe. Gore sam naveo tek nekoliko primjera, a ima ih, na žalost, mnogo, mnogo više.

Osim toga, čini mi se da je internet, pogotovo nakon pronalaska mobilnog telefona i njegovog “izlaska” na Mrežu, uvelike zamijenio, a ponegdje i potpuno izbacio tradicionalne izvore (sa)znanja. Čini se da sve manje ljudi čita, ide u kino ili na koncert , izložbu… A i zašto bi, kažu digitalci, kad se sve to može u tili čas dobiti na iPhone-ekrančiću?

Kako slijepcu objasniti raskoš boja, gluhome ljepotu muzike? Zar je pročitati dobru knjigu isto što očima ovlaš preletjeti njen sadržaj na internetu? Jednako lijepo, zar, odslušati i odgledati koncert uživo i to isto “odraditi” na svemoćnom aparatiću?

Zvuči staromodno, znam. I zato odmah velim da nipošto nisam protiv pametnog korištenja interneta. Jer, poput novca, i on je stvoren da služi nama, a ne mi njemu. Ne, da bude zamjena za sve druge izvore (sa)znanja i duhovnog obogaćivanja.

Evo malog primjera koji će, nadam se, pojasniti o čemu govorim.

Kroz našu kuću je prošlo, i još uvijek prolazi, dosta gostiju. I to i odavde, iz Holandije, ali i iz šireg zavičaja. Bilo je tu i mladog svijeta, studenata, pa i akademski obrazovanih ljudi. Evo šta mi je upalo u oči: iako u dnevnom boravku imamo pretrpanu policu za knjige, sa puno izvrsnih naslova – među kojima i tridesetak onih koje sam ja napisao ili preveo – niko, ili skoro niko od svih tih dragih ljudi za sve ove godine nije prišao tom “komadu namještaja” da barem ovlašno, pogledom preleti preko knjiga iz naše kućne biblioteke. A neki, prevalivši toliki put, oka nisu skidali sa “čarobnih” ekrančića. Zašto su, pitam se, i dolazili?!

Možda malo i pretjerujem, priznajem. Svjestan sam da ne mora svako voljeti knjigu kao ja. “Pa, znaš, ne treba svak’ čitat’ knjge,” ponekad me, na dobrom, ali ne i savršenom maternjem jeziku, kori najmlađi sin. Znam šta hoće da kaže. Trebao bi, ali ne mora, mali moj, rado bih mu odgovorio. Ali neću da ga zbunjujem.

Uostalom, on barem čita. Ne mnogo, ali ipak… I ne zuri stalno u lažni, virtuelni život. Koji te, naročito ako si mlad i lakovjeran, može navesti na opasne staze i bogaze. To su ovih dana, na žalost, na svojoj koži osjetili đaci i učiteljice u nekim dalekim, ruskim zabitima.

Tamo gdje su, u sretna vremena, mail raznosili sibirski medvjedi.

GORAN SARIĆ/NOVIKONJIC.BA

Rate this item
(2 votes)