Zapis o gradu: Moj Konjic

MOJ KONJIC

I

Nastupilo je vrijeme ćutanja. Za još nejaka krila proljeća uhvatio se mraz zime odlazeće. Po planinama pao snijeg k'o zadnji treptaji nade nadajućeg. Onaj treptaj što uvijek znamo da uzaludan je, da samo uzdah je, al' svejedno se stresamo pod njegovom hladnoćom dok zavlači se u dlanove. Gradom tiho, pognutih glava hodaju uživaoci kredita i njihovi žiranti. Zaljubljeni i razljubljeni. Sretni i tužni. Oni sretni što uvijek su sretni, i oni tužni što samo tužni su sretni. Hodaju zaposleni i nezaposleni. Zamišljeni i oni što teško bi ih iko mogao zamisliti da ih nema. Umišljeni i zamišljeni. Odmjereni i zamjereni. Umorni i odmorni. Jaki i slabi. Ugodno i neugodno popunjeni. Mršavi. Obučeni i nedoobučeni. Kosati i ćelavi. Zdravi i bolesni. Zapitani i nezapitani. Oni što jedva čekaju i oni što Boga mole da ne dočekaju. Načitani i pročitani. Poštivaoci djela Josipa Broza Tita sa Trga državnosti Alija Izetbegović podozrivo gledaju poštivaoce Alije Izetbegovića u ulici Maršala Tita. Sirotinja se gozbi krčmenjem prošlosti gladnim ustima sadašnjice. Iz parka ih gledaju otuđeni stećci bogumila, tek izlistala trava i dvoje zaljubljenih.Kamena ćuprija češe Neretvom amputiranu petu prošlosti, traži plićak i malo sunca da uživa u novoj protezi. Vrabac s Vrtaljice sletio na kulu da se baci u mutne vode tužan zbog nesretne ljubavi. Njegov epski čin kvare ptice kreštalice ispod pijace naguravajući se oko komada Repovačkog sira. Djevojka na podzidu pod Srednjo-školskim centrom, golih leđa, zaboravila da je ikad imala nenu, a kamoli da je nena imala išijas. Momak do nje zamišlja da će nekad biti faca k'o ja, a onda mijenja mišljenje kad ja, podižući kapu u mimohodu, počešem ono mjesto na glavi s kojeg su mi jutros opale 16. i 17. dlaka. Malo dalje, pite ispod sača i pice iz mikrovalne, penzioneri šetači i mlađa žena s pogledom “Old love srce para”.

II

Nemoj više progovoriti ni riječ. Razmakni zavjese i pusti sunce da zađe u ovu odaju. Nek prsti njegovi spuste se na hladne zidove. Nesigurne kuće paukove nek zaiskre srebrom i nemir pod uzglavljem prošle noći sanjan nek nestane. Tu negdje pod prozorom tanka je nit koju svi moramo preći da bi se snovi zagrlili s javom, da bi se život u jedno klupko smotao.

Tu negdje na ulici čeka te prolaznik da se u njemu ugledaš. U njemu negdje čuči priča koja čeka da je napišeš, ruža što sanja da će biti ubrana prije nego mirisa nestane, prije nego latice crvene uvehnu. Čeka te trud što nagrađuje zadovoljstvom, napor što uzvraća osmijehom, trag što svjedoči ti postojanje i čin što porađa svrhovitu nadu i u tvoje danas i u tvoje sutra. Čeka te lijepa riječ o tebi što traži da je podržiš. Lijepo mišljenje što čeka da ga potvrdiš i laž poneka da je otrpiš i kao čistu laž otpremiš u zaborav. Čekaju te oči što rado te vide, one što smislit te ne mogu i one što onako si im za popunit pogled. Ništa naročito, sve uobičajeno, ukrštenica novog dana spremna da bude popunjena. Negdje ćeš znati vodoravno, negdje okomito, a negdje ćeš pitat. Grad na rijeci Neretvi, pet slova, drugo O, zadnje C?

Kraj Neretve čeka te topola. Pod njom ćeš se sjetit da si čovjek. Sjetit ćeš se da bi po etimologiji te staroslavenske riječi trebao da siđeš, jal se popneš na nju, jer ČELO VIJEK si – biće nastalo kroz vijekove, kroz vrijeme. Neće ti se svidjet to značenje pa ćeš skrenut pogled ka Čaršijskoj džamiji i sjetit se da si INSAN, biće koje zaboravlja, al' ni tu nećeš stati, sjetit ćeš se da te isti taj maternji jezik tvoje duhovnosti zove i REDŽUL – biće što ponosno hoda na dvije noge. Pa ćeš ponosno i uspravno uspet se uz Konjičku kamenu ćupriju, bacit u modru Neretvu jedan pogled, kao kovanicu u kakvu fontanu želja i preći na drugu stranu.

Tamo ćeš u pekari uzet pecivo od šest slova, treće H, zadnje A. U slastičarni Oazi naručit jednu slatku k'o ti i kratku k'o ja.

Tu negdje sa posljednjim srkom kafe postaješ dio društva, preuzimaš na sebe breme svojih obaveza i zaputiš se dalje kroz Titovu ulicu do Električnog da platiš što tamu večeri uništavaš svjetlom sijalice, pa do Pošte da platiš za sve razgovore koje nisi vodio oči u oči, i daš zekat na gledanje TV-a i one ljepote sinoć dok je Džeko objašnjavao skepticima zašto je fudbal lijep za pogledat.

Na izlazu se prepipaš po džepovima, udahneš dva put miris ćevapa od Hajduka i naručiš pet u pola, taman za početak dana.

Vraćaš se drugim putem, preko mosta, kraj spomenika, uz Vardu i niz Vardu. Kod Asa zastaneš s pomišlju da legla bi još jedna kafa, a onda se ipak opredijeliš za uobičajenu varijantu Kod Gedže.

Piješ i ne progovaram ni riječi. Puštaš da ti proljetno sunce udara u oči i na trenutak zamišljaš da one nisu ništa doli solarni senzori putem kojih griješ svoju dušu.

Čekaš nekog sa dobrom pričom, da ovu svoju ostaviš za sutra, da poslušaš rahmetli nenu i njene savjete o tom kako ne valja odmah sve, kako treba znat zapeuzit.

Uskoro se otvaraju vrata i pomalja poznat lik. Lokalni CNN s najnovijim vijestima. Ćuliš uši a priča teče...

III

Sunce me zove u svoje snove,

ulice dana kraj vode plove,

dok žubor njen imenu Neretva se odaziva.


Nil je meni tužan,

Amazaon strašan,

Drina plahovita,

Gang previše mističan.


Neretva mi je tamam.

Ćuprija stara, evo gledam, svojim je krilima nakon toliko godina opet zamahnula. Oko kula, u bistroj vodi, mehkousne pastrmke udvaraju se kamenu. Ćemer središnje kule čeka svog prvog skakača. Neretva zastala u svojoj bistrini i pušta obale da plove negdje uzvodno.

Ne gledaj me tako, voljena rijeko, suzom ću se bacit na tebe, jal obiješću rastrganog osmjeha, jal uzdahom ožurene mladosti.


Sunce me zove u svoje snove, iznad zemlje, iznad vode, iznad kule, a opet ispod Sunca sa šerefeta munare čaršijske džamije gledam zalazak Sunca i sjene moga grada što duže se i utapaju u večer. Sjene su uvijek nasuprot Sunca. Evo i sjena moje munare bježi k staroj čaršiji, Prkanju i Orašju, k'o srce stidne nevjeste od pogleda dragog. A kad Sunce zgasne s akšamskim ezanom, i sjene će nestati, jedno bez drugog ne mogu.


Nil mi je tužan,

Amazaon strašan,

Drina plahovita,

Gang previše mističan.

Neretva mi je tamam.

ESAD BAJIĆ

Preuzeto sa stranice Medžlis Islamske zajednice Konjic/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)