Siromaštvo za rezultat ima kriminal, a bogatstvo nemoral

Udarne vijesti većine bosanskohercegovačkih medija u posljednje vrijeme su pljačke, koje se redaju kao na traci.

Sreća u nesreći je činjenica da još nije pala mrtva glava, ali možda je to neophodno da bi se nadležne službe podigle na noge i zaštitile poreske obveznike od čijih se sredstava, ne smijemo to zaboraviti, finansiraju i policijski službenici.

Šta se to dešava oko nas?

Rekao bih da većinu problema prave neradnici. Ne, nezaposleni, mase onih koji su obespravljeni, onih koji se bore radeći na crno poslove koji su ispod obrazovnog nivoa koji imaju, već oni koji neradom žele da voze skupocjene automobile i budu „baje“ u sredinama gdje žive. Nebrojeno puta sam čuo frazu: „Moje je da kradem, a njihovo da me uhvate“. Ta rečenica meni, a vjerujem i većini poštene inteligencije i građana uliva strah u kosti, jer je očigledno da oni koji kradu rade, a oni koji hvataju, baš hvataju „zjale“ tj. ne rade ništa. Reče mi nedavno jedan, skoro, penzionisani policajac, sa preko 20 godina rada u službi: „Oni mogu riješiti krivična djela u vrijednosti do školjke jaja“. Šta je time htio da kaže procijenite sami.

Neminovnost je, činjenica, da je nešto trulo u bezbjednosnom sistemu Bosne i Hercegovine. O čemu se tačno radi možemo samo da nagađamo, jer sveobuhvatnih empirijskih studija koje bi decidno ukazale na probleme u toj oblasti praktično i da nema. Postoji veliki jaz između privatnih zaštitarskih agencija i policije, a razlog tome je i određena doza animoziteta koji jedni prema drugima nesumnjivo gaje.

Kadrovska politika u oba slučaja bezbjednosti i u privatnom i u javnom je više-manje diskutabilna, jer se selekcija vrši odokativno ili „ad-hoc“ tehnikom. Većina kadrova je sumnjive prošlosti i sumnjivih moralnih i obrazovnih kvaliteta, a i jednima i drugima na raspolaganju u velikom broju slučajeva stoji smrtonosna sila, koju im je država dala na raspolaganje.

Kada su SAD trebale da se upuste u avanturu otvaranja fronta protiv nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, suočile su se sa jednim velikim problemom, a to je bilo nedostatak ljudstva i organizacije. Tada su u poziv pozvale renomirani privatni univerzitet „Harvard“. Srtučnjaci iz tog univerziteta su sačinili tabelu na osnovu koje su raspoređivali kandidate na određene funkcije u američkoj vojsci. Tabela je bila sačinjena iz dva elementa: inteligencije i nivoa radnih navika.

Prvi nivo: Inteligentan-vrijedan kandidati sa takvim karakteristikama bili su raspoređeni kao štabni oficiri, tj. ti ljudi su odrađivali većinu posla i spremali operacije.

Drugi nivo: Inteligentan-lijen takvi kandidati su dobijali oficirske funkcije i neposredno su rukovodili ljudstvom na terenu.

Treći nivo: glup-lijen osobe sa ovim stepenom raspoređivane su najčešće kao podoficiri i niži komandni kadar.

Četvrti nivo: glup-vrijedan regruti su mogli da budu samo obični vojnici bez mogućnosti napredovanja u službi.

Možda nam ovo zvuči čudno, ali razmislimo li malo bolje zaključujemo o čemu se radi. Jednostavna i efikasna šema na koju bi mogli da se ugledaju i kadrovici naših bezbjednosnih agencija bilo privatnih ili javnih.

Od velikog značaja za poboljšanje bezbjednosnog ambijenta u BiH svakako igra i komunikacija i saradnja zaštitarskih agencija i policije. Na osnovu ti saradnje i osposobljavanja zaštitara u obavljenju svojih zadataka, policijski službenici bi mogli lakše dolaziti do korisnih operativnih podataka koji mogu pospješiti efikasnost mjera koje policijske agencije u Bosni i Hercegovini provode. Njihovi poslovi jesu podijeljeni, ali zadatak im je isti zaštita ljudi i imovine, života i dobara, zaštita bezbjednosti građana BiH.

(Autor teksta je ekspert za bezbjednost)

Vladimir Vučković/Nap.ba/Novikonjic.ba

Rate this item
(0 votes)