Saturday, 06 January 2018 17:30

Goran Sarić: Dizel, 1/1

Written by
Rate this item
(0 votes)

Ovaj odjel za fizioterapiju, Afdeling Fysiotherapie Radboud UMC u Nijmegenu, je internacionalno priznat i poznat. Pored nešto Holanđana i mene, polutanera, stranca i ovdje i tamo, ima pacijenata iz Italije, Danske, Velike Britanije… Svi došli da ovdje (opet) nauče hodati!

Danas je “kolega” iz Italije – krupan, crnokosi mladić od svojih tridesetak ljeta – zadnji put s nama. Sutra putuje na jug. Kad ga pitam šta mu je najviše nedostajalo, spremno odgovara: “Moj pas.” I oči mu zasvjetle. Kao tužne prskalice.

Kupio je dvije dobre torte, da malo “omrsimo brke”.

Prekosutra, na narednom vježbanju, oprašta se i D., sredovječni muškarac iz Kopenhagena. Ovdje je sa suprugom, prelijepom crnkom za koju bih se mogao okladiti da je Iranka. Njemu su obje noge amputirane do iznad koljena. Nosi proteze na kompjutersko upravljanje, sa “pametnim” čipovima koji ga koriguju kad napravi pogrešan korak. Takva proteza košta 70 000 eura. Po komadu! A on ih dobio besplatno, od njihovog zdravstvenog osiguranja.

I ovdje, u Holandiji, postoje takve proteze. Ali ih sam plaćaš. NL 2.0: jesmo bogati, jesmo i socijalni, ali nekako sve napola. Negdje mora da “proradi” čuveni trgovački nerv slavnih moreplovaca i osvajača.

Ali, neka. Ni ova moja “nova noga” uopšte nije loša. Uostalom, poklonjenom konju se ne gleda u zube. Hodam, zar ne šepkam? A ako se katkad i izvrnem…

***

Kiša. Utorak. Čekam kombi za Nijmegen, buljim kroz prozor i mislim o našim momcima. Najstariji sretno oženjen, srednji (skoro) isto, a najmlađi, još ni diplomirao, nedavno dobio prvi ugovor. Svi imaju, kako se ovdje, u Zemlji Lala i Kanala, veli: svoj hljeb na stolu.

A i nas dvoje “staraca” guramo, kao dvije, doduše postarije, ali još prilično dobro podmazane mašine. Dizel, 1/1!

Moj život je, uza sve klizavice, bio i ostao čista ljubav.

***

Danas na punktaciju koštane srži. Hematologinja zadovoljna prvim efektima terapije na krv, pa hoće da vidi ima li i tu, u srži, nekih promjena.

Ustajanje u šest. Po mraku, sve tutajući, na štakama – nisam ih koristio nekoliko sedmica – do tamnoplavog “golfa”, pa ravno kroz usnuli grad.

Mir, svuda. Trotoari zatrpani prezrelim lišćem, blag vjetar, kao da maše ogromnom metlom, ga raznosi tamo i ovamo. Temperatura dobrano iznad nule. Kâsni novembar, studeni, a prave studi niotkud.

Na balkonu zgrade blizu studentskog centra upaljeno svjetlo. Nikog. “Mora da tu živi stranac,” šapnem, zbog nečeg se plašeći oskrnaviti tišinu. Holanđani ne rasipaju energiju, inače bi se ova mala zemlja od oko 17 miliona duša davno raspala.

Malo kasnije, na bolesničkom krevetu, dok ležim postrance, a tamnoputa doktorka mi iza leđa spušta farmerke i gaće da iglu zarije u kičmu, D. me na drugoj strani kreveta drži za ruku. Smiješi se, hrabri me, gleda u oči. Lijepa dama, opasan protivnik, mi zabije iglu u dno leđa. Malo se trznem, a Ona me uštine za šaku, i mangupski nasmiješi: “Šta je, kud si se zaholc’o?!”

***

Ponedjeljak. Osam i petnaest, a još mrak. D. u kupatilu. Za pola ure ide na posao. Moram tamo đe i car ide pješke. Ustanem, odskakutam do stepenica, pozovem lift i sjednem u “bolid” na šini koji me uvijek podsjeti na Grunfa, čuvenog brku – kreativca iz Alana Forda. I eto me učas u prizemlju, kod wc-a.

Kad žena ode, palim tv, i slušam vijesti. Najveće jutarnje kolone u nekoliko posljednjih mjeseci. U Italiji, u šupi sred zapuštenog vrta, pronađena Rumunka koju je neki idiot godinama silom držao tu, za seks. Jedva živa. Sranje u Jemenu.

Slijedeća je vijest iz Holandije. Danas, naime, počinje Sedmica izgubljenih omiljenih igračaka.

Jedni tonu, drugi ne znaju šta će od rahatluka.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Read 177 times Last modified on Saturday, 06 January 2018 17:34