SAID ŠTETA: Srebrn lančić za Seida Tigra

Sjedimo u Hadži Mazića kući u Zenici, u bosanskom kafedžiku „Stara čaršija“ i razgovaramo.

Ja, moj školski drug i prijatelj za cijeli život, Sejad Hakalović - Sejo, zatim Fadil Zatega, Zijad Halilović i Denis Kezo. Svi su oni uposlenici osnovne škole u Seonici, i mahsuz me posjetili u Zenici. Tako krenu razgovor o junaku Klisa, doline Neretvice i Seončice, našem Seidu Padaloviću Tigru. Lijepo je to, reče Fadil, što Akif Agić, novinar iz Gornjeg Vakufa napisa o Seidu. Ali treba pisati neko naš! Neko ko je odrastao sa Seidom i znao njegovu neugaslu žeđ, da na svakom teferiču i sijelu zapjeva bećarac. Jer nije moglo sijelo proći bez njega i pjesme. Naočit momak, sa kosom boje kestena u punom zrenju, visokog čela, naglašenih obrva, širokog osmijeha i bijelih zubi, a opet mišićav, pun snage i neustrašivosti. Ma nije bilo djevojke u ove dvije klišanske doline, ali i dalje, da nije makar jednom uzdahnula kada bi ga ugledala. A da su sevdisale, onako pritajeno, i priželjkivale da ih zakači pogledom, bilo ih je bukadar. Sve rumen mladalačka, sa djevojačkim zanosom i mirisom iz pitomog Klisa, kakva se još samo u šerbetli ruži zna vidjeti i osjetiti. Sve su na njega čekale! Eto, započinjem priču o čovjeku i junaku Seidu Padaloviću Tigru!

Seid je bio sedmo dijete po redu, od majke Derviše i oca Begana. Pored njega četverica braće Remza, Habib, Derviš, Halid i dvije sestre, Rabija i Hajrija. Kada je Seid imao samo sedam godina, otac Began je preselio na ljepši svijet. Ostao je s majkom i starijom braćom, a najviše družio sa bratićem Zijom. Bili su nerazdvojni!

Kada se primakao rat, da se miris baruta osjetio i u klišanskoj dolini, mnogi su još govorili neće biti rata. Samo je Seid znao da zlo sa Istoka ima i svoj Zapad, pa je sa grupom svojih nerazdvojnih drugova iz mladosti, Mujom, Nutom, Ćinijem i Safetom, formirao jedinicu i podijelio dužnosti koje su svi časno i hrabro obavljali. Mogao je Seid biti i komandant brigade, ali nije želio, priča mi jedan od dvojice hrabre braće, njegovih saboraca. „Seid je bio fajter! U „Tigrovima“ našoj jedinici, čiji je bio komandant, bio je potpun“, priča mi dok se bori sa bolešću koja ga vezala za postelju kao i njegovog brata. I začudo ne priča o svome junaštvu niti o junaštvu svog brata, nego samo o Seidu. Rijetkost je sresti nesebične ljude, da mogu pričati pohvalno o drugom, a ne spomenuti sebe!

Malo je poznato da je Seid sa svojom jedinicom koja je prva dobila uniforme zadužene u njegovoj kući u Buturović Polju, izveo i prvu akciju u Konjicu. Dok je bivša JNA djelila naoružanje podobnim Srbima, u gradu Konjicu se osjećalo zlo i strah. Seid je sa svojom jedinicom ušao noću u motel u Konjicu, tačno u ponoć, da bi u ranim jutarnjim satima kontrolisali poštu, bolnicu, općinu, i sve važne objekte u gradu. Narod je u panici govorio kako su došli specijalci iz Klisa, ali je važno da niko nije tada strradao, a grad je sačuvan, što će odrediti kasniju sudbinu grada i njegovu odbranu do kraja rata.“ Priča ovaj junak o Seidu, kao da priča o rođenom bratu, pa me obuze nekakva toplina, kakvu pitomo klišansko srce zna iscijediti i prosuti na druge.

Dok je trajao rat u Neretvici sa dojučerašnjim komšijama ušuškanim u odore HVO-a, Seid se nije stigao brijati. Već u martu 1993.godine poginuo je stariji brat Halid, tu na komšiluku od snajpera. Kada je Klis oslobođen, Seid je došao kod svoje sestrične Aiše Šoljić, koja je bila ratni frizer, da mu ošiša bradu. Ona se pojadila Seidu, da joj vojska dolazi na šišanje i pranje kose, a da joj bojler ne radi. On joj reče da će poslati majstora, a ako ne mogne popraviti, donijet će joj bojler iz svoje kuće. Vojska se mora šišati, naredio je.“ Ispriča mi ovo Sejad Hakalović, u čijim očima čitam žarku želju, da nam šta o Seidu ne promakne, pa nastavi.

Jedne prilike, spremali se za tešku akciju, a dva brata Sead i Sabit, njegovi vojnici, bili su također spremni. Seid odlučno iskoraci ispred njih i reče im. –Ne mogu obojica! To je puno za svačiju majku!-

Ovdje se zaustavljam, vraćen sjećanjima na nadrikomandante koji su samo brojali mrtve i tako se penjali na pijedestal lažne slave. Seid je uvijek mislio na čovjeka, na svakog svog borca, ali i na njegovu majku.

Znao je da se i u ratu treba voljeti čovjek! Jer samo tako se voli zelena Bosna i ljekovita Hercegovina. Znao je Seid da nije zlo do vijeka, i da će ova zemljica Bosna i Hercegovina, pa i naša pitoma klišanska dolina opet zamirisati ljubavlju. Znao je Seid, da na tom putu borbe samo vjera, čast i odgoj koji iz kuće nosi, mogu biti najbolja zastava pod kuju je stavljao svoje neustrašive borce. Hodio je tako iz bitke u bitku, hrabro i bez straha, kao da ide na teferič u Podhum kada alice sazriju.

Znao je Seid, da samo sa iskrenom vjerom i pobjeda će doći!

Tako pred zadnju akciju koju je vodio, neki su predlagali da se odgodi, jer je bio utorak, trinaaesti dan. Seid je odlučno odgovorio: Svaki dan je Božiji, pa i utorak. A trinaest je broj kao i drugi brojevi! „ priča njegov sborac, malo zastade kao da ponovo sa Seidom izviđa neprijateljske položaje na Crnom vrhu, koti koju su krenuli osloboditi. Zagledan daleko, da vrati što više slika iz te pomućenosti godina i bolesti koja svaki dan uznapreduje, pribra se pa nastavi.

Nevjerovatno je, koliko je mogao unijeti samopouzdanja u saborce. Dan prije, dok smo bili u izviđanju, jednostavno smo odredili pravce napada. Tog trinaestog septembra 1993.godine, on je vodio „Tigrove“ a ja IDV ojačan sa vodom iz drugog bataljona. Seid je sa jedinicom bio sa moje desne strane. Krenuli smo u žestoki napad. Zemlja je gorila! Trpio sam žestuko vatru baš sa desne strane. Ništa mi nije bilo jasno, ali sam znao da je Seid tamo i nema šanse da on izda. Zovem motorolom, ali se ne javlja! Tražim da ubrzaju jer sam sa svojim saborcima u klinu neprijateljske vatre. Kratko mi se javlja Emir Begluk i kaže da ima problema. Bio je to trenutak kada je poginuo Seid. Nakon toga neprijatelj kreće u protivudar i ginu mi tri vojnika. Pet je ranjeno. Mene geleri pogađaju u pištolj i borbeni ranac. Sutradan mi ispriča Mufid, rahmet mu duši, da je Seida metak pogodio u pušku i onda se odbio u glavu. U tom trenutku je pala i bomba, pa se ne zna šta je bilo smrtonosno. Da nije Seid poginuo uzeli bi Crni vrh...“ bez tačke koja se osjeti u svakoj pripovjedi zastade.

Čini se, nije se mirio sa tom zadnjom rečenicom da Seida nema, da je poginuo. Ili je ostavljao prostora želji da još druguju i zajedno zapjevaju bećarac kojeg je Seid najbolje umio. Da se, kao nekad dok su bili djeca, zaskoče u livade uz rijeku, pune jabuka i krušaka. Sočne kao usne djevojačke što ostadoše neljubljene.

Tragajući da saznam još nešto o tom danu, nailazim na Mirsu iz Gornjeg Vakufa. Tvrdi da je bio samo nekoliko koraka iza Seida i vidio kada je pogođen u glavu.“ Okrenuo se, dok mu se niz lica slijevala vrela krv, malo zastao pogledom, onda ponovo pogledao naprijed ka Crnom vrhu i pao. Kao da sedždu čini!“

Za samo jedanaest dana Seid bi dočekao svoj dvedeset deveti rođenda. Zaustavljen na Crnom vrhu da bi u Klisu grijalo sunce i da se nikada više ne ponove crni dani, dani rata i stradanja.

Trinaest godina poslije, na ljepši svijet, tamo gdje je i Seid, preselila je njegova majka Derviša. Jednom davno, nekako iza rata, o Seidu i njegovoj hrabrosti, pričao mi je njegov odani vojnik, a moj amidžić. Sada je i on prikovan za postelju, kao i mnogi ratnici koji su ostali živi. Bori se sa ranama koje nosi na tijelu, ali i na duši. Jer ljudi često vjeruju samo očima, a zanemare dušu. Oči duše vide puno više i jasnije od onog oka u kojeg zna trun zapasti. Ni u jednu priču, pa ni u ovu, ne mogu stati sve bitke i svi borci koji su sa Seidom branili i odbranili pitomu dolinu Neretvice i Seončice, ali stigli boriti se i na drugim ratištima širom Bosne i Hercegovine. Zato će Seidovo junaštvo biti duboko uklesani znak svakog borca. Neke će činjenice ostati zauvijek tajnovite, neispričane. One se kao đemre pojave i lebde nad klišanskom dolinom svakog proljeća i svake jeseni i svakog septembra. Da podsjećaju, kako tamo živi jedan pitom narod. Pitom, kao i njegove bašče pune svakojakog voća i povrća. Narod, kojem možete uzeti sve osim časti! Narod, kojem je davno presuđeno da umre, ali živi u inat do Božije volje, a da se to i ne primjeti.

Ako nekada poput crne ptice, zaluta nezvani gost nad pitomom dolinom, da pljačka i ubija, dočekat će ga duša Seidova, koja će zaustaviti zla usta da se napiju Neretvice i Seončice, kao krvi nevine. Nad Neretvicom i Seončicom mirisat će Zlatni ljiljan Seidov, zlatan kakv je i Seid. Mirisati i podsjećati djecu koja će doći, kako se branila i odbranila klišanska dolina. Znam zasigurno, da će sa mojim narodom klišanske doline živjeti i priča o junaku Seidu Padaloviću Tigru, koja i nije samo priča. Nego udah i izdah svakog stanovnika doline Neretvice i Seončice. Tome najbolje svjedoči još jedna rečenica koju mi moj dragi drug Sejad ispriča: “I danas u haremu u Gostevićima, na bašluku iznad Seidove slike, stoji srebrni lančić koji mu je ostavila djevojka opraštajući se od njega...

Tamo gdje je ljubav tamo je i duša!

Autor: Said Šteta/Novikonjic.ba



Rate this item
(0 votes)