KONJIC: Cvijeće na mezarima Zuke Džumhura i Kasima Prohića

FOTO: Novikonjic.ba FOTO: Novikonjic.ba

Volonteri i učenici, danas u 11 sati, položili su cvijeće na mezare Zuke Džumhura i Kasima Prohića.

Povod je bio godišnjica smrti dvojice najpoznatijih Konjičana, Z. Džumhur umro je 27. 11. 1989., a K. Prohić 30.11. i pet godina ranije.

Godišnjicu smrti obilježili su članovi nevladine organizacije Volonteri i prijatelji Konjica, koji su zajedno sa učenicima Srednje škole posjetili mezare, odali poštu, položili cvijeće i prisjetili se djela dvojice najpoznatijih Konjičanina.

Zuko je Konjicu ostavio rodnu kuću, jedan mural-nacionalni spomenik BiH, jedan mozaik na Partizanskom groblju, ali i prepoznatljivost u svijetu, jer uz njegovo ime, Konjic se spominje u svim enciklopedijama svijeta.

Zulfikar Zuko Džumhur, hodoljubac, karikaturist, slikar, režiser, pisac, TV-scenarist, stanovnik svijeta, beskrajno je zadužio rodni grad, koji ga je, nažalost, zaboravio. Zuko je kaže u ranoj mladosti shvatio da je osnovna karakteristika ljudskog života – prolaznost, te je često citirao omiljenog Miloša Crnjanskog “Tišina će stići kad sve ovo svene, i mene, i mene…” Da li je veliki Zuko naslutio svoje zaboravljanje u rodnom gradu?
Za svoj rad Zuko Džumhur nagrađen je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Dvadesetsedmojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, koju je dobio 1989., a tek posthumno i Plaketom sa zlatnim grbom općine Konjic.

Konjičani njegovo djelo nedovoljno poznaju i cijene, nedovoljno se ponose svojim najpoznatijim sugrađaninom, koji je simbol ovoga grada, velikan pisane i žive riječi, kakav se zadugo ovdje neće pojaviti. Sadašnja lokalna vlast u planu rada, na svojoj zvaničnoj web. stranici nabraja osam manifestacija, koje organizuje ili pomaže tokom godine, ali među njima se ne spominje niti jedan način obilježavanja djela i lika Zuke Džumhura, vlasnika impozantne biografije.

Kako bi sve ovo nacrtao, šta bi na sve ovo rekao vicmaher, najpoznatiji boem svoga vremena, nije poznato. Skromni, a duhom bogati Zuko, koji je rodnom gradu otvorio vrata svijeta, ne bi ništa ni tražio, ali “Općina bi Zukino djelo na mnogo načina mogla kapitalizirati, ne i banalizirati”, rekao je jednom Ozren Kebo. Osim ulice sa njegovim imenom, grad nema drugog sjećanja, npr. nema biste, spomenika, CD-a sa njegovim TV emisijama, nema dana ili barem jedne večeri sjećanja, nema razglednice posvećene Zuki, nema naziva biblioteke ili Doma kulture.

Evo kako je M.Kapor opisao poslednje dane svoga prijatelja, u mladosti velikog boema: ”Sve što je imao u Beogradu napustio je i živeo kao skromni podstanar kod plemenitih hercegnovskih porodica, odrekavši se potpuno sticanja i posedovanja. Poput Osman-paše Sarhoša, imao je samo nekoliko knjiga i nešto oskudne garderobe. Nudili su mu kuće, ali on ih je odbijao. Bio je veoma pobožan i nije se plašio smrti. Govorio je da “nema smrti bez sudnjega dana”. Zuko je potrošio i poslednji korak koji mu je Allah podario, 27.novembra 1989.godine u hercegnovskom hotelu “Plaža”.”Odoh ti ja, Vezira…” rekao je svojoj ženi, uhvatio je za ruku i umro”.

Takav je bio naš biser, slavni Zuko, čarobnjak riječi, stanovnik svijeta, velikan bosanskog i evropskog duha, koji je u svome poslu uspio da ostvari svoj originalni džumhurovski stil, po kome ga prepoznaju i čitaoci i kritičari, svi oni koji znaju da slušaju tišinu.

Hvala Zuki, hvala učenicima i volonterima Konjica.

Mirsad Čukle/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)