Monday, 29 August 2016 05:51

Novi Konjic, dar za Nove Konjičane

Written by Goran Sarić
Rate this item
(3 votes)
Goran Goran

Za Udruženje “Volonteri i prijatelji konjičke regije” (VIPK) čuo sam još prije nekoliko godina. Pažnju mi je privukao njihov nesebični angažman na stvarima za koje kod nas u “širokim narodnim masama”, najčešće ne vlada neki veliki entuzijazam.

Takva je, recimo, bila akcija „Građani nisu sami“ tokom koje su „...čistili snijeg, dopremali hranu i lijekove ugroženim građanima Konjica tokom vanrednog stanja 2012. godine“. Pa onda, za djecu sa posebnim potrebama, olakšanje ulaza u OŠ Čelebići. Pa, skupa sa stanovnicima naselja Bijela kod Konjica eko-akcija otklanjana otpada koji je usljed velikih padavina zatrpao naselje i rijeku iz gradske deponije Vrabač“, sada već prilično daleke 2010. godine.

Napravili su ti mladi ljudi, a ima ih tamo svih vjera i nacija, još nekoliko hvale vrijednih iskoraka u pogledu raščišćavanja sa, oprostite na izrazu, gnojnim ranama iz rata devedesetih. Takvi su, na godišnjicu njihove tragične smrti, položili cvijeća na grob porodice Golubović, kao i na mjesto stradanja civila u selu Bradina. Nadalje, brisanje uvredljivih grafita na kući paroha Srpske pravoslavne crkve u Konjicu... Sve čisti primjeri nepatvorene građanske hrabrosti! Stvar je još vrednija kad se zna da su ovi, najvećim dijelom, momčići i curice od dvadesetak i kusur godina odradili ono što su „neki drugi“ davno trebali da odrade!

Ima toga još, ali mi povod za nastanak ovog teksta ne dozvoljava da se razmašem „na zadanu temu“. No, moram još da kažem da su ovi mladi ljudi – a nema ih mnogo, svega dvadesetak članova i 50 volontera – uz niz domaćih, dobili i jedno neobično „strano“ priznanje i to ni manje ni više od Ambasade SAD u BiH: Šampioni volonterizma (2015). Veliko priznanje, tim više kad se, kažem, zna da u našem, često apatijom i beznađem zaraženom društvu, volonterski rad i akcije na jačanju građanske svijesti nisu baš na naročito visokoj cijeni.

Da ilustrujem ovu tvrdnju jednim primjerom. Nekoliko stanovnika vikendica na lijevoj obali Boračkog jezera mi je, naime, jednom ispričalo kako su, kad je prije nekoliko godina izbio veliki požar u crnogoričnoj šumi, sa šačicom vatrogasaca danima gasili vatru iznad njihovih kuća. „Za to vrijeme,“ nastavili su s gorčinom, „dok smo mi na uzvisini rizikovali naše živote, dolje na plaži, na desetine gostiju su sa zanimanjem promatrale gašenje! Pomogao nam je tek kanader koga je vlada kasnije dobila na posudbu od Turske.“

Iz svega priloženog se vidi da inicijatori ovog sajta misle i što je još mnogo važnije, rade drugačije. I zato su mi posebno dragi. Tim više što se, kažu, ne kane petljati u njegovu uređivačku politiku. Sajt bi trebao biti otvoren svim ljudima dobre volje koji imaju šta reći o našem gradu i njegovim ljudima.

U tom smislu, posebno me, kao dijasporca, raduje što će se Novi Konjic otvoriti (i) za Konjičane koji žive vani, u inostranstvu. Tako je, osim vijesti o aktivnostima i uspjesima naših ljudi koji žive izvan zavičaja planirana i kolumna koju bi pisali baš mi, dijasporci. Muzika, privreda, sport, „vijesti iz nesvjesti“, šega, šala, uspomene vezane za Konjic, njegove ljude i kraj - može sve vezano za naš grad. A što ne bi moglo, rekao bi onaj „blento“ iz Audicije?!

Time bi se ispravila barem djelimično nepravda prema ovim ljudima koji su, moj je, možda pristrasan utisak, malo zanemareni, gurnuti u stranu. Stoga sam uvjeren da će ova rubrika naići na veliko zanimanje našijenaca, koji rasuti svuda po svijetu, još uvijek sanjaju vrhove Prenja i Čvrsnice, Neretvu, Novi most i novu, a opet tako staru, prelijepu Ćupriju...

Otuda i naslov ove rubrike, kojem je, da oprostite na hvali, „kumovao“ pisac ovih redaka. KonjičVani: Konjičani vani, u inostranstvu.

No, biće toga uvjeren sam, još. Itekako. Iz i oko Konjica. Jer, osim poletnih mladaca i mladica, među kojima je i glavna urednica Vanja Šunjić, tu je stari novinarski „vuk“ Mirsad Čukle. I dok mlada Šunjićeva, sa solidnim iskustvom rada na portalu federalna.ba (FTV) i više drugih portala, te širokom naobrazbom u redakciju unosi mladalački entuzijazam, Čukle golemim novinarskim iskustvom može mnogo pomoći u profiliranju sajta i angažovanju što većeg broja njegovih saradnika.

A o entuzijazmu Adisa Muhibića, čovjeka koji, kao prvi među jednakima, već godinama „kormilari“ VIPK-om, ne treba posebno trošiti riječi. On je od samog početka spiritus movens, pokretač mnogih njihovih inicijativa i akcija.

Uostalom, Konjičani to dobro znaju. Naročito Novi Konjičani: oni koji ne misle samo na sebe, već i na druge; oni, koji ne djele ljude po vjeri, naciji i boji kože, već po drugim, daleko važnijim kvalitetima; oni, kojima za sve loše u Gradu i Državi nije uvijek kriv neko drugi, nego su spremni i da se pogledaju u ogledalo; oni, koji ne čekaju nego djeluju; oni, koji se ne plaše suočavanja sa Juče, sa Danas, ali ni sa Sutra...

Mogao bih ovako nabrajati do sutra. Ali, baš neću. Nego, prepoznajte se i prilozima javite, Vi Novi Konjičani i prilozima javite za vaš sajt! Sajt Konjičana koji se, ma gdje živjeli, u gradu pod Vrtaljicom nikada nisu, to jest – nismo, prestali osjećati kao kod kuće.

I kao što za bolji grad nije dovoljno samo sjediti i čekati da ga neko uljepša i nacifra umjesto vas, tako i za bolji sat nije dovoljno samo „lajkanje“. Papir i olovku u ruke. Čekamo vas!

Autor: Goran Sarić/novikonjic.ba

Read 1587 times Last modified on Tuesday, 06 September 2016 10:01