Goran Sarić: Protez-majstor, tajna i invalid-mantra

Opet učim hodati. Ovoga puta – s protezom. To nije nimalo lako, tim više što sam uvijek čudno, malo “nahero” hodao. Najlakše mi je opet okriviti majku, i onaj njen nesretni pad u trudnoći. Ali, eto, baš neću. Neko mora biti i smotan, pa šta?!

Najviše problema mi zadaje vještačko koljeno. Nad njim još nemam nikakve kontrole. Nedavno mi ga je Marko (Marco), protez-majstor, iz prvog, “najtvrđeg” položaja, prešaltao u znatno slobodniji, pa se sad savija i kad treba i kad ne treba.

Nužda čovjeka na svašta natjera, pa i na kreativno razmišljanje. Tako sam se dosjetio “trika”. Ne savijam vještačko koljeno, nego mi ono pri koračanju ostane ukočeno. Tako je šansa da me “prevari” mnogo manja. Ali da li će takav, “metla-korak”, strogi fiziosi prihvatiti kao konačno rješenje… Čisto sumnjam.

U hodanju s protezom je ključna stvar da težinu sa zdrave noge na vrijeme prebaciš na protezu. Tajming. Tada si, kažu, sto posto siguran. Ali, da bi se taj osjećaj stekao, treba puno vremena.

Bar meni, smotanjeru.

***

U čatvrtak se s vježbi vratim k’o pokis’o. Ne ide, pa ne ide, to s vještačkim koljenom. Nakon najmanje greške klecne, i eto me učas na podu. Jednom sam čak i tu, na “mostu” – uskoj stazi s rukohvatima – skoro pao. Jedva sam se, na mišiće, izvukao da ne upadnem. Tako, naime – boktepitaotkud?! – govori narod u zeničkom kraju.

Streken-hakken-shiften. Iliti, u slobodnom prevodu: zategni patrljak, peta na zemlju, težina na protezu. Zvuči jednostavno, ali ako ste samo malo prebrzi ili prespori – eto ga, prinudno “ateriranje”!

A kad par puta tresnete, u vas se uvuče strah, pa to postane i mentalno pitanje. Tješi me da hodanje s protezom, barem ovo sa vještačkim koljenom, niko nije savladao bez padanja.

Sinoć sam, tako, pao i u dnevnom boravku. Na guzicu. Nije puno boljelo. Više mi je bilo žao Darije, koja se silno prepala kad sam završio na podu.

Te noći sam slabo spavao, umjesto ovaca u glavi sve “brojeći” invalid-mantru : streken, hakken, shiften. Strekken, hakken, shiften. Strekken, hakken…

Madrac se vas uleg’o i orosio od mog znojenja i prevrtanja.

***

Svaka četvrta mi je, da se tako izrazim, D-hefta. Tada idem na hemoterapiju. Tri sedmice “samo” antibiotici, a onda svaki dan u Nijmegen, na injekcije koje bi mi trebale popraviti stanje sa leukocitima.

To je neka vrsta lake hemoterapije, od koje ti ne opada kosa i nisi (mnogo) oslabljen kao kod one “prave”. Ovdje u Holandiji je primjenjuju samo u Nijmegenu i Groningenu. Dolaze pacijenti iz cijele Zemlje Lala i Kanala. Cilj je nivo leukocita što duže držati oko normale. S tim što unaprijed znaš da ti nema spasa. Radi se o neizlječivoj bolesti. Nego, liječnici ti pokušaju “rastegnuti” kvalitetan život što je duže moguće. Od patnje i beskrajnog ležanja niko nema koristi: ni ti, ni tvoji bližnji, pa ni ljekari. Zdravstveno osiguranje, sa svojim supermoćnim lobijem – ono ponajmanje.

Srećom, u ovoj zemlji postoji i – pod najstrožim nadzorom – mogućnost eutanazije, pa se čovjek bar toga, u principu, ne mora plašiti.

Jutros, tako, u Najmegen, na treću “žicu” ove ture.

Do auta me više ne voze u kolicima, nego idem na štakama. To nisam puno vježbao, pa ide prilično teško. Klecam, ali ide nekako. U bolnici imaju kolica, pa je tamo lakše.

Tečnost za terapiju svaki put dolazi iz apoteke, direktno iz zamrzivača. Ne smije proći puno vremena od njenog izlaska odatle, do davanja injekcije pacijentu. Osjetljiva stvarčica. I učinkovita. Prvi rezultati već vidljivi. Krvna slika se znatno popravila, samo leukociti još stagniraju. Kažu da je to, u ovoj fazi, normalno. Hećimi će tek nakon pola godine nešto više reći o stvarnim efektima terapije.

Nego, ne znam zašto tek sad, nakon skoro četiri mjeseca, pišem o terapiji. Biće da je to zato što se podsvjesno libim čak i same te riječi: hemoterapija.

***

Darija zove sestru, i kaže da hoće da joj saopšti lijepu vijest – tajnu koju vam sad, eto, baš neću odati! Stavi iPhone na zvučnike, da i ja čujem, tako joj veli, a ova odmah upita: “Šta? O čemu se radi?”

“Narasla mi noga,” proderem se ja, s drugog kraja kauča. Tajac, pa sve troje prasnemo u smijeh.

B….. vazda bajram.

A o tajni – nekom drugom zgodom.

Tacno.net/Novikonjic.ba

Rate this item
(0 votes)