MIRSAD ČUKLE: Godišnjica oslobođenja Glavatičeva

U borbama za Glavatičevo poginuli su Emin Gadžo i Ibro Hebibović (“zlatni ljiljani”), zatim hrabri momci Jasmin Džaferagić, Zahid Mulić, Sejo Nezirović, Šećo Lavić, Emin Pintol, Mustafa Hejub i drugi.


U zoru 29. septembra 1995. godine sve jedinice 4. korpusa Armije RBiH koje su učestvovale u akciji prešle su na lijevu obalu Neretve i Glavatičevo je bilo oslobođeno. Slobodnoj teritoriji Bosne i Hercegovine prije dvadeset dvije godine, u odlično pripremljenoj akciji, pripojeno je tako novih oko 40 kvadratnih kilometara prostora.

U borbama za Glavatičevo poginuli su Emin Gadžo, Ibro Hebibović, Jasmin Džaferagić, Zahid Mulić, Sejo Nezirović, Šećo Lavić, Emin Pintol, Mustafa Hejub i drugi.

O akciji smo za čitatelje portala Novikonjic.ba razgovarali sa “Zlatnim ljiljanom” Eminom Tucakovićem Kikilom.

Oslobođenje Glavatičeva dugo smo pripremali. Mi smo imali najbolju izviđačko-diverzantsku jedinicu u Korpusu, sve hrabri, iskusni, školovani, domaći ljudi koji poznaju i vole svaki žbun, svaku livadu, izvor i stazu. Prije akcije proveli smo mnogo dana i noći u osmatranju i izviđanju, danju i noću, utvrđivali snage, pravce i satnicu kretanja neprijateljskih jedinica i vojnika, prikupljali podatke, bilježili, osluškivali, osmatrali, objedinjavali sve podatke, analizirali i donosili procjene…Najisturenija grupa imala je kodni naziv DAMA. Došao je i taj trenutak, posljednja provjera spremnosti... “Dama” je rekla - “DA” i istovremeno krećemo iz svih oružja i oruđa, sa bokova, iz dubine, frontalno. U 13,10 prvo ispaljujemo dva projektila RPG na dva rova, Do 16,30 vodila se pješadijska borba. Savladana je glavna tačka otpora Biskup, jedna za drugom padale su i ostale tačke Krstac, Krupac, Gaj, Žljebina, Glibana, Orlov kuk, Humina kosa, Kvanj, Vinine, Kosin potok, Štekov brijeg…Grupe i podgrupe vodili su Dama, Kiler, Ćulin, Profesor, Don, Dunja, Grom, Oblo, Safir, Ruža i Munja. Bio je to školski primjer izvođenja jedne akcije, primjer za izučavanje u vojnim školama, primjer motivacije, organizacije, pripreme i izvođenja dejstava”, pričao nam je poznati gazija Kikilo.


Vođa jedne diverzantske grupe Zijo Pinđo pričao je vašem novinaru:

"Krenuli smo sa Orahova 28. 9. naveče, spavali u Zaspilici do četiri sata. U Lađanici smo prešli žičaru oko 4,30, prošli kroz linije agresora, došli na odredište, zauzeli pozicije u 11,30 i čekali signal. Na komandu “pali” ožegli smo iz svih naoružanja…Kad smo završili posao okupili smo se u Krupcu kod mosta, bilo je veče, planirali smo dalje zadatke. Dvije grupe otišle su prema Kvanju, a moja je ostala da kontroliše put iz Krupca prema Glavatičevu, rasporedili smo se i očekivali naše svježe snage iz pravca Biskupa, ali naišla su dva četnika sa puškomitraljezom na gotovs. Oko 18,30 zaustavio sam ih i pitao ko ste vi, oni su rekli “naši smo”. Ali meni je bilo sumnjivo pa sam pitao koja su jedinica, čim jedan reče “leopardi” sasuo sam rafal. Emin Gadžo jednoga je uhvatio za pušku koja je opalila i Emin je pao mrtav. (rođen u Tušilima 1. 1. 1964., otac Alija, majka Fata, brat Senad, sestre Mejra, Fatima i Aiša, svaki vakat je klanjao u rovu, bio borac za trojicu, poznat po poštenju i ljudstvu, kažu njegovi saborci i komšije Ibro Džihan i Tito Bandić).

U ratnom dnevniku vaš novinar je zapisao:

"Do zore 29. 9. sva vojska prešla je na lijevu stranu Neretve. Ujutro, odmah poslije doručka, borci obilaze svoje kuće-zgarišta. Zizo obilazi i mezar brata Ibre koji je poginuo na Kobačevu, iza Tjemena. Nerfid Didik i ja, izlazimo na Orašac, na zgarište njegove kuće i više pomoćnih objekata, sve spaljeno, na zidovima kuće ostale zakačene potkovice.

”Stolarska mašina, mašina za kukuruz, ormar pun alata, niđe ništa”, zamišljen i tužan kaže Nerfo, bolničar.

Oluci pali, nema šupe, starog oraha, izbile nove mladice jabuke, ni mačke, ni miša…duboko uzdahnu, povuče dim cigarete duboko, duboko, hoda okolo i izvadi flašu soka iz zemlje.

U jednoj kući nađoh novine Vojske RS “Hercegovac” u kojima piše: Raspadom Jugoslavije bez krova nad glavom ostalo više od 20.000 oficira SRJ…, Vojska se stvara na principu pravoslavlja…, povlašteni članovi SDS i DPS…Pored novina, tablica tajnih naziva jednog komandira čete, kodni nazivi jedinica bili su delfin, panter, pauk, jelen, leopard, ris, tigar, kobac, jastreb, orao, kengur, jastreb. Na zidu jedne kuće ćirilicom ispisano: “Stojte paše i ustaše, ne dirajte to je naše”.

U selo je, odmah iza vojske, sa svojim konjem ušao Her (Kikilov otac), kaže ne može se nikako umoriti, stalno radi, radostan zbog oslobođenog Glavatičeva, ponosan na sinove borce. Nazif poznat kao Debeli iz civilne zaštite pozdravlja borce uvijek spremne za šalu, donosi poklone u vidu pečenog mesa, sira i kajmaka. Prenoćio sam u Lađanici zajedno sa najboljim diverzantima u 4. korpusu, poznatim “Župskim biserima”. Ujutro tišina, ljepota, razgovor junaka, još miriše barut, doručak se razvozi na pokretnoj tek zarobljenoj kuhinji, koju je VRS posudila bivša JNA.

Toga dana Konjic je žestoko granatiran.

Bila je to posljednja akcija konjičkih jedinica Armije RBiH i posljednje granatiranje grada, granate su padale cijeli dan po cijelom gradu, a posljednja kod zgrade Električnog, u ulici Civilnih žrtava rata (bivša Proleterskih brigade) ranila je Hamdiju Suvarića, vozača Igmanovog autobusa, koji je na posao odvezao radnike druge smjene i vraćao se iz Objekta, zatim su ranile Jusufović Hadžiru i smrtno ranile njenu 11-godišnju kćerku Aidu.

Toga dana geleri granate ubili su Stojana Šimunovića u stanu i Gojka Miloševića pored kontejnera za smeće ispred Željezničke stanice…Na potpuno isto mjesto, iznad restorana “Željo” koji se nalazio u sklopu Željezničke stanice, pala i jedna od prvih granata na grad početkom maja 1992. godine. Irfan, otac rahmetli Aide bio je kaže na položaju Nezirevac, gdje je čuo kada je preletjela granata koja je u 15,30 ubila njegovu kćerku, a ranila suprugu i komšiju Suvarića.

Sjećanje na oslobodilački rat, ratnike i sve stradale ljude, u Konjicu danas imaju samo rijetki.

Agresori na ovaj grad napisali su preko deset knjiga protiv Konjica koje su štampali u hiljade primjeraka i koje ostaju da govore njihovu istinu, da tumače rat, dok o braniocima grada još nema ni jedne knjige. (Jedina knjiga o borbama za Konjic na linijama odbrane Ljubina, promovisana je prije tri mjeseca, autor je Ibrahim Hota – naslov Krvavim stazama Prenja).

Opasnosti od zaborava nesagledive su, jer od tumačenja prošlosti zavisi budućnost, gospodo ministri i predsjednici mnogobrojnih boračkih i drugih bosanskih i bošnjačkih udruženja.


Mirsad Čukle/Novikonjic.ba

Rate this item
(2 votes)