ESAD BAJIĆ: KURBAN IZMEĐU DOŽIVLJAJA I DOGAĐAJA

FOTO: Facebook, E.B. FOTO: Facebook, E.B.

Događaj je nešto što se dogodilo nekome, a doživljaj je nešto što se dogodilo baš tebi i uključuje tvoje emocionalno iskustvo.

Nešto što si doživio/doživjela. Događaj je objektivna, a doživljaj subjektivna stvar.
Ovako smo, otprilike, u prvi razredima osnovne škole učili razliku između događaja i doživljaja.

Za mene je kurban od kad znam za sebe bio doživljaj. Doživljaj koji bi počinjao mjesecima prije Kurban-bajrama, onda kada bi dedo odabrao u našem stadu ovna kojeg će učiniti kurbanom. Nismo ga posebno obilježavali jer obično bi on imao neko fizičko obilježje po kom ga je dedo i izdvajao za kurban. Krupnoću, ljepotu, nešto što ga je odvajalo od ostalih ovnova u stadu da bude izabran za kurban. Neki domaćini su ga znali obilježiti bojom, ogrlicom ili slično.

Od tog trenutka ovan više nije bio samo ovan, bio je kurban i tako smo ga i zvali. Na njega se posebno gledalo, posebno ophodilo prema njemu, nerijetko bi bio i posebno dohranjivan da se bolje ugoji. Čobani su bili zaduženi da ne daju drugim ovnovima da se tuku s njim a i njemu s njima kako se ne bi fizički ozlijedio, jer kurban nije mogao biti šepav, olomljenih rogova niti s bilo kojom drugom mahanom. Kada bi se primakao Kurban-bajram odvajan je od ostalih ovaca i posebno pažen i mažen. Obično bi ta posebna pažnja činila da se zbližimo s našim kurbanom. Još od dječijih dana pamtim kurbane koji su učeni da dođu na ispruženu šaku i poližu iz nje mekinje, so, ili nešto slično što bi smo imali da im ponudimo.

Onda bi svanulo bajramsko jutro. Otišli bi da klanjamo bajram a po povratku dedo bi pošao ka toru da zakolje kurban.

Taj čin sam dok nisam poodrastao doživljavao teškim i nerijetko sam znao pobjeći u nenin zagrljaj sa suzama u očima.

No vrlo brzo bi me prolazila tuga i s osjećajem zadovoljstva jeo sam pržene bubrege našeg kurbana koji su po tradiciji pripadali meni kao najmlađem članu porodice.
Iza tog čina slijedilo je nošenje kurbana komšijama, prijateljima i rodbini koja je bila u selu.

Kurban je za mene bio i ostao doživljaj.

No navike i okolnosti ljudskog življenja se mijenjaju. Ljudi napuštaju sela i gube mogućnosti da se sažive sa svojim kurbanima. Tu i tamo ostaje mogućnost zbližavanja kroz odabir kurbana pri kupovini dan-dva prije samog Kurban-bajrama. Sve više i više, kurban od doživljaja postaje događaj. Svodi se na nijet i bijelu uplatnicu gdje označimo potrebna sredstva i uplaćujemo kurban. Nema čuvanja, nema paženja, nema milovanja, nema ni onog tužnog trenutka kada ga prinosimo kao žrtvu. Nema ni onog slatkog objašnjenja satkanog više od autoriteta i ljubavi nego li samih kazanih riječi, kada bi suznih očiju doletio neni u zagrljaj a ona me pomilovala i kazala:

- Ne plači kenjče nenin, njegova je krv berićet!

Kurban me učio da se treba čuvati, ali kad-tad koljeno će kucnut u kamen, trn se zabit u taban, zub i stomak zabolit. Svijet u kojem živimo ima potrebu da bude nesavršen, da traži žrtvu, žrtvu kojoj je kurban davao veći, sveti smisao i pretvarao je u štit.

Kakav će pečat kurban ostaviti u sjećanju srca današnje djece, koja svoje kurbane ne vide, ne dijele... Hoće li i na koji način njima kurban biti doživljaj, i kako će im i na koji način za desetke godina biti i događaj.

A vrijeme teče i mi u toku njegovu pravimo velike promjene u ponašanju i načinu života. Koliko će društvo naći načina da doživljaje vjere zadrži u domenu doživljaja, makar se i mijenjale njegove karakteristike upitno je? Kur'an one koje daju spominje i u kontekstu tajnog i javnog. Da li bi možda radi naše omladine trebali posvetiti više pažnje snimanju emisija u kojima bi se predočavala makar podjela kurbanskog mesa da bar tako osjete u tim danima da su oni i njihovi roditelji dio milosrdne akcije???

Hadž je i dalje doživljaj, ali s puno manje napora i žrtve nego je nekad bio i nimalo daleko od mogućnosti da se kao doživljaj još više umanji. Možda, nekad, u budućnosti, ne daj Bože, i oko Kabe budu kružne tračnice postavljene kojim će iz šarenih tramvaja sjedeći u udobnim sicevima gledati Kaba u tavafu.

Sa svim okolnostima na koje pristajemo silom ili milom, a kojima se uskraćujemo vjerskom izričaju doživljaj mi smanjujemo dotok „Zemzema“ u srce naše vjere. Sve više je ona danas širom svijeta događaj a sve manje doživljaj. Sve više je satkana od pukih činjenica a sve manje od djela i doživljaja. Sve više se gleda u njene govornike sve manje u njene provodnike. Sve više se Kur'an čita kao događaj, a sve manje kao doživljaj.

Neko drugi hrani moj kurban, neko drugi kolje moj kurban, neko drugi dijeli moj kurban, neko drugi postajem sam.

Tako isto i širom svijeta velike vođe traže sebi Kabile da ubiju Habile, a Habila je sve manje jer i oni ne biraju „od prvine stada svojega“ nego kako se zalomi.

I naše će hadžije iz cijelog svijeta uplatiti kurbane u Mekki. Posvjedočit svoju vjeru da su Habili, a onda će, kad se vrate u svoje Sirije, Libije, Irake, Avganistane, Jemene, Katare... pucati jedni na druge dokazujući da im ti kurbani nisu primljeni.

Esad Bajić/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)