ESAD BAJIĆ: Klokinjavo vrelo

FOTO: FB, Esad Bajić FOTO: FB, Esad Bajić

Klokinjavo vrelo je ime izvora na padinama iznad naše stare kuće u Banjici, povrh sela Ribari, što se namriijestilo na desnoj obali rijeke Neretve, iznad širokog polja, a ispod skoro okomitih orlovićskih stijena, koje opasuju bezvodno krševito brdo Hum.


To je prvo vrelo na koje ćete spuštajući se s Huma selu naići nakon sahatak hoda. Zadnje na kom ćete natočiti vode ako se penjete ka Humu.
Neko je prije mog pamćenja sklonio drveno korito i izlio betonsko.
Na betonskom koritu hvatala se žabokrečina i kad bi se kao djeca naginjali da pijemo vode koja je doticala iz jednostavne željezne cijevi i pri tom silom prilika očima bili uprti u dno korita ono nam je znalo izgledati i mnogo dublje i mnogo strašnije nego li je bilo.

Ja sam ga se prestao bojati tek kad sam to korito zatekao prazno i očišćeno. Vidio sma da nije dublje od mojih koljena i da u njemu ne živi nikakva velika žaba klokotuša.
Mada vrelo jeste klokinjalo. Voda nije ranvomjerno tekla nego bi kašljucala iz cijevi stalno oscilirajući jačinom. Desilo bi se da se čvojek sagne, podmetnete ruku, prinesete usta na tanak mlaz a onda iz cijevi gruhne jači mlaz i završi vam u njedrima, ili vas zagrca ugoneći vodu i na nos i na usta.

Ne znam po kom pravilu, do tog su vrela, kad bi se išlo na Hum gdje smo prtljali sa stokom tokom ljeta, djeca išla na svojim nogama. Tu bi se punili bidoni vodom, pojio konj, umivalo lice i onda djeca stavljala na ustrešanj.
Jednom se naš Brđan plahno nakve najlon-kese i zbacio sa sebe i tovar i ustrešanj. Završio sam u kupinama koje su obilno rasle ispod puta gdje ponirala voda koja bi se preljevala iz korita i tekla kao mali potočić putem.
Kad bih pred jesen gonili na konjima sijeno s Huma, a drukčije nije moglo jer osim konjskog drugog puta ni dan danas nema na tu planinu, volio sam mjerit koliko koji konj može popit.
Korito je bilo široko koliko tri konja natovarena balama sijena. I kad bi sva tri konja zajedno počela piti vodu osvojila bi vrelo. Voda bi prestala da se preljeva preko korita i skoro pedalj oseknula niz korito.
No, sam se nikad nisam dugo zadržavao u njegovoj blizini. Bojao sam se klokinjanja, ima strah da iza stijene koja se dizala povrh korita živi nekakva strašno velika žaba iz čijeg stomaka i teče sva ta voda a bili su tu i vilini konjići za koje su stariji tvrdili da ne ujedaju i da nisu opasni, no meni su izgledali ko neka mladunčad zmajeva i stalno sam mislio kad će se pojaviti odrasli vilin konjić.
Uz viline konjiće bojao sma se i samih vila jer jasno sam čuo kad se pričalo kako je baš tu, pored Klokinjavog vrela stari Mujo M. čuo kolo, tapat igrača, njihovu vrisku, u po bijela dana a da ništa nije vidio.
Toliko ga je uplašilo da se umjesot da produži prema selu vratio na Hum misleći kako je išao iz sela prema Humu a ne obratno.

A Mujo M. je bio džin od čovjeka. Sam je konja sijenom tovario, jednom rukom podizo balu sijena "ko od šale" a drugom pridržavo konope. A eto, i njeg takvog prepalo.
Samo pijenje vode imalo je svoja pravila. Ako se išlo od sela prema Humu, budući d aje vrelo dosta blizu sela, moglo s epit čim insan malo sjede, no s Huma prema selu trebalo je dobro odmorit, izdisat se i tek ond a malo pinut.
Da voda ne prereže insana.
Nekog đeda Đokina je prerezala. Vruć se vode napio i gotov. Tu ga našli na kamenu kraj vrela.
Znao sam ponekad zamišljat napola prerezana čovjeka kako leži zavaljen na stijeni. I uvijek sam vodu pio pomalo, kroz zube koji bi trnuli od njene hladnoće.
Tu na vrelu bi se domaćini rješavali i starih ohromilih konja. Hvatali bi ih na planini, davali odsta ječma, vodili sve do klokinjavog vrela i onda puštali da se dobro napiju. Kažu d abi konj poživio tamam koliko treba da se svede dalje u šumu kako ne bi smrdio blizu puta.
Samo sam jednom vidio kostur konja, dosta daleko od Klokinjavog vrela, ali sam pomislio, da il se nije dobro nazobo ječma il nije dobro pino vode pa je stigo tako daleko.

Klokinjavo vrelo nikad nije presušivalo. Za vrelih ljeta znalo bi utanjit i bit klokinjavije nego inače. Al nije presušivalo sve do pred rat. Tad je presušilo. Dedo je uzeo francuzicu s glave i gužvo je među prstima.
-Ako je presušilo pred onaj rat ne mora značit da će i sad rat bit - , više reda radi, jer joj je to dužnost, tješila ga ja nena.
Rat je bio.
I prošao.
Na Hum se prestalo prtljati. No, kad god bi me uhvatila žeđ, bila ona tjelesna bilo duševna za svojim rodnim krajem i mojim djetinjstvom, ja bih se sjetio Klokinjavog vrela.

Esad Bajić/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)