ESAD BAJIĆ: Od Muhammed Alija do Alije Izetbegovića

FOTO: Google FOTO: Google

Djeca mnogo jače pamte emocije nego same riječi.

Ja se baš i ne sjećam iz djetinjstva puno informacija o bokseru Muhamed Aliju, ali lahko mogu dozvati u sjećanje dedine srećom ispunjene oči kad bi prepričavao njegove sportske uspjehe.

Kako god da bi dedo bio kaharan - upitaj ga o Muhamed Aliju i za nekoliko trenutaka će mu se vratit sjaj u očima. Nisam znao puno o njemu al' shvatao sam da je "naš", da je jak i da izaziva ponos.

Druga osoba koja se u istom kontekstu zavukla u te posebne predjele srca i sjećanja bio je Imam Homeini. On je bio mističniji lik, o njemu se baš i nije pričalo glasno i javno al' babo je volio sa svojim prijateljima komentarisati članke iz novina koji su govorili o njemu. Kasnije bi te novine stavljao među druge njemu važne papire, a ja bih kriomice, kad sam sam, polahko to vadio i gledao sliku čovjeka koji kod mog babe pali te čudne svjetlice u očima.

Treća osoba bio je Muamer Gadafi. Je li ili nije istina, nikad nisam provjeravao, ali o njegovom šatoru koji je razapeo negdje u Beogradu kad je dolazio u posjetu, pričalo se kod nas naveliko... Od domaćih, s nešto manje intenziteta u ushićenju, spominjan je Ahmed Smajlović i Husein Đozo, sve do početka agresije, kada se plam Muhamed Alija, Homeinija i Gadafija slio u ljubav prema jednoj osobi, predsjedniku rahmetli Aliji Izetbegoviću.

Nije to obično sviđanje, nije to dopadanje, to je čista sazrela ljubav koju smo dijelili svi u kući. To je jubav koja ne prolazi, ljubav zbog koje sam siguran da će je moja djeca prepoznati po emocijama koje me obuzimaju kada ga spominjem, bez obzira zapamtili ili ne, nešto iz njegove biografije.

- Dedo, rukovao sam se s predsjednikom - velim mu 1994.
A on me gleda sa istim onim svjetlom u očima kojim bi mi u djetinjstvu prepričavao momente kad Muhamed Ali složi na pod Frejzera il' Formena.
-Neka sine, neka, treba poštovati vojsku!

Odgojen na uspomena iz onog nestalog vakta prije dolaska Austrougarske u Bosnu, težačkim životom lomljen, uvijek je pod pazuhom pogleda nosio ušiven strah. Mehmlem na toj rani tokom rata biće i priča o Muderrisu.
-Gleda li Vas Muderris?
-Gleda dedo!
-I veliš vazda s vama ide?
-Vazda!

I dedo ušuti, oči mu se suze, zasvijetle... znam, mislio je tada na onog velikog sultana što je naredio da mu se rođeni sin išiba jer je napravio neki težak prekršaj. Često mi je u djetinjstvu prepričavao taj događaj.

Pravde i čestitosti žeđalo je njegovo veliko srce.

Allah mu se smilovao i u džennet ga nastanio s melekom od insana, nenom Aminom i babom mojim Halilom... Da se inšallah tamo susretnemo i da u lice dedino pogledam nakon što se riječi Gospodara našeg obistine:
“O robovi Moji, za vas danas straha neće biti, niti ćete tugovati!" (Ez-Zuhruf, 68).

Esad Bajić/Novikonjic.ba

Rate this item
(1 Vote)