KONJIC: Sjećanje na ubijenu porodicu Golubović - pamćenje za odgovornu budućnost

FOTO: Novikonjic.ba, Endi Omeragić FOTO: Novikonjic.ba, Endi Omeragić

Danas se navršava dvadeset i pet godina od ubistva porodice Golubović i tim povodom članovi NVO Volonteri i prijatelji Konjica, predstavnici Srednje škole i Odreda izviđača Konjic, u prisustvu malog broja sugrađana, položili su cvijeće i zapalili svijeće na zajedničkoj grobnici porodice Golubović na gradskom groblju Musala.

U okviru kratkog obraćanja predstavnika organizatora, pročitana je i poruka konjičkog pjesnika Gorana Sarića koja je stigla iz Holandije.

Đuru Golubovića, rođen 1951., suprugu Vlastu rođena 1957., sinove Petra koji je imao 7 godina i Pavla od 5 godina, „silom je odvela iz njihovog doma u Konjicu grupa naoružanih muškaraca, odvodeći ih van grada gdje su ubijeni iz vatrenog oružja“, stoji u presudi koja je ubicama izrečena 25. jula 2000. godine, a koja je postala pravosnažna 8.februara 2001. godine.

Članovi porodice Golubović stanovali su u prizemlju zgrade u naselju Orašje II, ulaz broj jedan. Đuro kao profesor geografije i Vlasta kao inžinjer arhitekture bili su zaposleni u Srednjoškolskom centru u Konjicu.

Golubović Pere Đuro rodio se na Blacama (općina Konjic), preležao je dječiju paralizu 1953. godine i od tada teško se kretao, 25. 5. 1977. završio je Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, a u Konjicu se zaposlio 28. 9. 1978. godine. Supruga Vlasta (kći Đorđa i Albine Unkovič) rođena je u Postojni (Slovenija), diplomirala je 6. 4. 1982. na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a u Konjicu je radila od 1. 9. 1983. godine.

Profesor, Golubović Đuro, bio je oko 90% invalid, jedva se kretao, komšije i njegovi učenici sjećaju ga se kao humaniste, intelektualca širokih pogleda koji je brzo prozreo suštinu agresije i osudio je braneći ideju Bosne.

Ostao je vjeran svome gradu, što je platio životima porodice, jer je u njemu povremeno, vladalo bezakonje, kao te noći kada četiri naoružana pripadnika A RBiH ubijaju njega i sve članove porodice. Zar je vlastima trebalo deset godina da za oduzimanje četiri nevina života, izrekne 32 godine zatvora?

Mnogo je pitanja koja bole svakog čovjeka, a najviše boli to što ima mnogo ravnodušnih, koji ne znaju da je i šutnja o zločinu grijeh, mnogo je onih koji vagaju kosti „naše i njihove“, zločince dijele na „naše i njihove“, ne osuđuju ovaj zločin jer „to nije ništa prema onome šta su oni radili nama“. Normalne ljude, normalan civiliziran um to vrijeđa.

Mladi moraju znati istinu, poštivati sve nevine žrtve, znati da nacionalizam i ravnodušnost nisu prijatelji nikome, ovo je sjećanje za odgovornu budućnost.

Mladi moraju cjelovito znati prošlost grada, jer ona nije mrtva, sadašnjost je proizvod prošlosti, tj. ona utiče na sadašnjost kao i na budućnost. Šutnja o zločincima voma je opasna, jer je šutnja uvod u nove zločine.

Volonteri Konjica ne šute, ponosni su na branioce grada 1992.-95., ali osuđuju sve zločine pojedinaca i grupa. Grad se još nije odužio civilnim žrtvama rata, te kao trajno sjećanje predlažemo izradu knjige i spomenika svim nevinim civilnim žrtvama rata na području općine Konjic.

Mirsad Čukle/Novikonjic.ba

http://www.novikonjic.ba/index.php/bih/item/2566-najava-konjicki-volonteri-pozvali-gradane-i-profesore-srednje-skole-konjic-da-zajednicki-obiljeze-godisnjicu-ubistva-porodice-golubovic

Rate this item
(8 votes)